nedjelja, 18. ožujka 2012.

Povratak na bitno (Iv 3,14–21)

Četvrta korizmena nedjelja (B)

Došlo nam je sunce. Veselimo se svjetlu koje obasjava naše domove i naše ulice, naša lica i naše korake. U dnu svoga bića mi žarko želimo da sunce Božje obasja našu savjest i izliječi nas od svih mračnih djela. Evo i danas gori svjetlo na ispovjedaonici kao podsjetnik i poziv na Božju svjetlost. Mi žarko želimo biti takvi da ništa ne moramo prikrivati zato što bi bilo zlo i grješno, zato što bi se protivilo Božjem zakonu ljubavi.


Kao što je Mojsije napravio zmiju od mjedi i postavio je na stup tako da svatko tko pogleda u nju ozdravi, tako i mi podignimo svoj pogled prema križu! Dopustimo savjesti da punim glasom progovori. Odrecimo se grijeha s iskrenim kajanjem!


Nedjelja je smirenja. U noćnom razgovoru kad se buka svijeta stišala, vreva smirila, kad nema više prodornih pogleda radoznalicâ i uhodâ, kad uši doušnika spavaju, visokopozicionirani Židov, član Velikoga vijeća Nikodem u neposrednoj je blizini Isusovoj, sluša spasonosne riječi. Je li ta noć bila nalik onoj betlehemskoj kad je zemlja utihnula i smirila se, a nebo se raspjevalo? Možda je to susret na nekom kraju istoga onoga Maslinskoga vrta u kojem će se zbiti i sveta molitva predanja: »Oče, kako ti hoćeš« (Mt 26,39)! Učitelj Isus vodi učitelja u Izraelu do bitnoga: Bog ljubi svijet (Iv 3,16) – ovaj svijet kakav poznajemo, u kojem je i zakrvavljena Sirija i naša hrvatska sadašnjost, u kojem su autobusi u kojima djeca stradavaju, i ljudi koji nemaju dosta za dnevni život, oni koji gladuju do iscrpljenosti od egzistencijalne muke i oni koji u zelenom, nemilice, do visokoga pijanstva slave svetoga Patrika ili punim glasom raspiruju vatru hrvatskoga derbija. U vrtu, kao na početku Adam – čovjek – pozvan je u razgovor s Bogom. Sada Bog nije ostao na riječima. Riječ je tijelom postala. Bog je dao svoga Sina da nijedan koji u nj vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

Zna Nikodem svetu povijest. Ima je takoreći u malom prstu jer to je osnovni zakon zajednice u kojoj živi. Poznato mu je kako je u pustinji Božji narod bio napadnut od ljutih zmija i onda je podignut spasonosni znak (Br 21,9). Trebalo je u nj pogledati i čovjek bi ozdravio, trebalo je njemu pokloniti svoju pozornost i vjeru kao što i mi danas, kad pristupamo sakramentu ispovijedi, gledamo na Isusa milosrdnoga, raspetoga mučenika koji je Jaganjac, žrtva što se Ocu prinosi kako to divne slike mozaika u župnoj crkvi na Jordanovcu predočuju. Kad primamo sakrament pričesti, gledamo u Isusa koji je kruh živi. Kad slavimo Euharistiju, gledamo u Isusa koji lomi kruh, slavi svoju Pashu u kojoj je i svećenik i žrtva.

Zna Nikodem i kako su tu istu zmiju od mjedi poslije ljudi pretvorili u izopačen, perfidni objekt krivovjerja. »Nehuštan« govorili su (2 Kr 18,4) i klanjali mu se, stavljajući ga namjesto Boga. A onda ih je idolopoklonstvo dovelo do žalosnoga svršetka. Odmah se možemo pitati što je to u našem životu što nam je Bog dao na spasenje, a mi smo to preokrenuli u svojega idola. Koji je to dar života koji smo pretvorili u lažnoga Boga i dali da nas zarobi: Je li to hrana i tjelesne sile, ljepota, izgled? Je li to novac i naš društveni položaj, ugled? Je li to spolnost i naši osjećaji, bogatstvo našega srca koje pretvaramo u siromaštvo? Ili mediji, zabava, internet, užitak? Korizma je pravo vrijeme da se preispitamo i ponovno vratimo izvornom Božjem nacrtu o čovjeku. Gdje smo to, ne daj Bože, Isusa raspetoga i svetoga uzeli za neko svoje razorno krivovjerje daleko od Boga i Crkve?

Zajedno s Nikodemom slušamo kako Sin čovječji treba biti uzdignut. Zbit će se baš kako je već o sinčiću u hramu nagovijestio starac Šimun: bit će uzdignut kao znak (Lk 2,34). Posve realno to će se ostvariti kad Isus bude razapet na križ. Zbit će se to i kad bude slavno podignut iz groba. Zbit će se napokon i na slavni dan uzašašća kad pred svim okupljenima bude uzdignut onamo kamo oduvijek pripada, na sveto božansko prijestolje.

To je iskonski božanski projekt za čovjeka – slika Božja! Ne noć, nego svjetlost! Ne razaranje i  zaplitanje u vlastite sile, nego uzdignuće i uzvišenje snagom Božje ljubavi, snagom otkupljenja. Sv. Pavao piše kako nas je Bog zajedno s Isusom uskrisio i kako smo zajedno s njime postavljeni u nebesa (Ef 2,6). Isti je Otac nebeski koji tako ljubi svijet da daje Sina – isti onaj koji ga slavno uzdiže iz groba, koji ga uzima k sebi u nebeske visine. Zato: ne grijeh i mržnja, nego Božja svjetlost, ne propast, nego život s Isusom, život vječan!

Do koje mjere seže velikodušan Božji nacrt za čovjeka?! Isus će jasno za sebe reći: »Ja sam svjetlo svijeta« (Iv 8,12)! A onda će objaviti i novu divnu tajnu: »Vi ste svjetlo svijeta« (Mt 5,14). Pokazuje koliko nas u svojoj dobroti želi približiti sebi i sjediniti nas sa sobom. Zato trebaju svijetliti naša djela da ljudi vide i slave Oca na nebesima (usp. Mt 5,16). Neka bude bjelodano da su naša djela – i ona najmanja, najnevrjednija – u Bogu učinjena. A mi, što mi činimo? Zato naše grijehe trebamo spaliti u vatri, na jarkoj sunčevoj svjetlosti njegove ljubavi. Zato naša trpljenja postaju dio njegove spasonosne muke, naša zastranjenja i bludnje dio njegova križa koji na svoja leđa uzima. Zato smo i mi znak ovomu svijetu, znak koji pokazuje milost Božju – Isusa samoga.

Učitelju, Bože moj, povedi me u vrt svete pouke i potpunoga predanja. U tišini moje noći objavi mi tajnu svoje snage i moje slabosti. Pokaži mi moju izopačenost i grijeh, i svoju ljubav koja život vječni daje. Dođi i rasvijetli moju tamu, zasjaji u svakom skrivenom kutku moga bića da mognem i ja biti tvoje svjetlo.

ponedjeljak, 12. ožujka 2012.

Radikalno čišćenje Hrama (Iv 2,13-25)

Pasha se slavi u Jeruzalemu, slavni spomen na izlazak iz kuće ropstva. Isus se priključuje onima koji svetkuju veliki dan Gospodnji. Slavi se Gospodin, Bog tvoj koji te je izveo iz kuće ropstva (Izl 20,2). Pashalno janje bilo je zaklano, a krv njegova bila je znak poštede na vratima Božjih izabranika u noći Izlaska u slobodu (Izl 12).

Poznajemo mi Kristovu ruku. Duge je godine poslušno slijedila ruku šutljiva tesara Josipa u Nazaretu. Milosrdno, snažno pridigla je Petrovu punicu iz groznice, i Jairovu kćerkicu iz smrtne bolesti. Ljubazno se spuštala na slijepe oči da im dadne vid, blago je se polagala na djecu da ih blagoslovi. Razlomila je kruh da nahrani mnoštvo. Bit će položena na drvo križa, čavlom probijena – ruka Krista raspetoga o kojemu Pavao piše (1 Kor 1,23), da nakon tri dana – ta ista ruka – s proslavljenom ranom zasjaji pred učenicima i donese im radost i mir. A danas, eto pred nama Kristove ruke neuobičajene, iznenađujuće! Bič je u Isusovoj ruci. Bog izrijetka svoju silu neposredno pokazuje, ali to onda djeluje.

Ilijina vatra i Krstiteljeva oštrina bljesnuše u posvećenim dvorima Doma Božjega. Dobro Ivan reče: Evo sjekire koja je već položena na drvo koje ne daje dobar plod (Mt 3,10). Proročke prijetnje vidljivo se ostvaruju. Božja ljubomora i kazna nije samo prazna riječ nego opipljivo djelo.

Gospodin Isus primjerom pokazuje kako treba korjenito postupiti, bez okolišanja i izmotavanja kad je riječ o svetinji na kojoj počiva sav čovjekov život. Dosta je trgovanja i pogađanja s Bogom!

Jaganjac Božji kojeg je pravo Krstitelj prepoznao pripravlja, evo, pravu žrtvu, staru dokida. Ne vrijede više volovi i ovce, golubovi i novčići. Stari zakon žrtvi novoj sad se evo uklanja usred Očeva doma.
Sebe Bogu daj, ne nešto od svojega! Poput udovice-sirotice sav svoj život daj za žrtvu Gospodinu! Ako svoju krv – koja ti je život – Bogu ne posvetiš, zaludu ti poze i fraze, fine navike i birane riječi, sveta mjesta i pobožni običaji.

Isus jasno već daje do znanja da je riječ o tijelu i krvi – o čovjeku samom. Hram njegova tijela razorit će isti ovi koji se sada čude i sablažnjavaju. Hram presvetoga tijela Kristova bit će položen na križ da nakon tri dana bude čudesno podignut. Ista je radikalnost biča u ruci Isusovoj i Duha Očeva koji mu daje da ustane od mrtvih.

Dobro je Isus znao što je u čovjeku jer je čovjekom postao. Zna on kako je u nama trgovanje s Bogom. Izmotavam se i hodim linijom manjega otpora. Najradije žrtvujem nešto drugo, ili još gore drugoga, a ne svoje i sebe, misleći da tako služim Bogu. Zato je potreban bič u Isusovoj ruci.

Same Kristove riječi o hramu koji se podiže za tri dana zlotvor će uzeti za svoje lažno svjedočenje. A zapovijed od početka jasno veli: ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! Zato je dragocjen bič u Isusovoj ruci.
Dobro je Isus znao za naše lažne slike i privide kojima hranimo svoju maštu. Zna on kako pravimo idole od svojih izvitoperenih hirova, klanjamo se i služimo im. Svojim žudnjama i strastima, prijevarnom ljubavlju razaramo brak i obitelj umjesto da ih gradimo i brižljivo štitimo. Ubijamo nerođene i ostarjele umjesto da ih s poštovanjem primamo i skrbimo za njih. Upotrijebit ćemo svu dovitljivost i sofisticirane metode da prekršimo 7. i 10. zapovijed, a one i dalje neugasivom svjetiljkom naznačuju: ne ukradi, ni ne poželi ono što pripada bližnjemu! Zato je spasonosan bič u Isusovoj ruci da zaustavi ropstvo i svojom pashom dadne slobodu.

Nakon čudesne svadbe u Kani učenici Isusovi su povjerovali Isusu, stekli su povjerenje u Učitelja (Iv 2,11). A onda će, kad se prisjete riječi o hramu, povjerovati Pismu i Isusovoj riječi (Iv 2,22). Shvatit će da je to isti autoritet: Sveto pismo i Učiteljev govor. Zbit će se to nakon Kristova slavnog uskrsnuća.