srijeda, 10. travnja 2013.

Uskrs u Godini vjere

Zvona neka opet svom snagom zazvone, neka ispune naše gradove i sela, srca neka napune nebeskom pjesmom! »Aleluja« odjekuje opet na kršćanskim usnama. I najskromniji obrok prima danas Božji blagoslov. Kruh je – osjećamo snažnije – tijelo Kristovo: napaćeno, u zemlju sahranjeno, proslavljeno. Uskrs nas najviše približava Ocu nebeskome i vječnome životu. Najviše pokazuje kamo smjera naša vjera jer gleda na cjelinu našega života koji je Božjim darom i roditeljskom ljubavlju jednom započeo, a s Kristom Otkupiteljem vodi u božanski beskraj. Isusovo obećanje raskajanomu razbojniku: »Danas ćeš biti sa mnom« (Lk 23,43) na uskrsni dan dobiva svoju potvrdu. Na Uskrs svijetu se pokazuje ono što su trojica odabranih svjedoka na gori preobraženja smjela vidjeti: Isus objavljuje svoje pravo lice. Sjaji neskrivena punina i sva vrijednost njegove osobe. Ne mora više Očev glas iz oblaka potvrđivati, sada je jasno: ljubljeni Sin, poslušan do smrti, smrti na križu, uslišan je, evo, u svojim silnim vapajima koje je upućivao onome koji ga može spasiti od smrti (Heb 5,7).

Nakon što nas je snijeg prije nekoliko dana obiljem i niskim temperaturama iznenadio, Uskrs ove 2013. godine ima poseban ton. Dira nas po licu i očima, po koži, rukama tijelu. Promjene su snažne, i presnažne. Puno življe možemo si predočiti kako je to moglo izgledati kad se pred zatvorenim učenicima pojavio Gospodin s ranama na rukama, na nogama, na boku. Za ovaj Uskrs oči cijele Crkve i velikoga dijela svijeta uperene su prema dobrome papi Franji. Nanovo je zapaljen interes za Kristovu Crkvu. Papa nam pokazuje kako, osim razvijene teološke misli i protegnute analize, ljudska gesta, izravan susret, odlučna rečenica osvaja našu pozornost. Kamere prate, novine oslikavaju i opisuju, prepričavamo i komentiramo. Ako je naše vrijeme vrijeme reklame koja želi osvojiti, papa Franjo od prvoga dana osvaja. Takav je Isus kad pokazuje rane na rukama i upozorava: »Evo, imam tijelo i krv«. Takav je Isus kad neposredno pita: »Imate li štogod za jelo?« (usp. Lk 24,39.41).

U bolnome vremenu kad mnoge muči neimaština, Uskrs donosi prvotnu, od Boga danu radost. Isus, vječni Božji Sin, pokazuje da se može i da se isplati biti čovjek usprkos muci i križu. Najbliži su ga iznevjerili i razbježali se; narod koji je u mnoštvu, oduševljeno, navijački kliktao kralju koji dolazi u Sveti grad, ostavio ga je i divljački zaurlao »Raspni, ukloni!«. Vrhuška i elita poslužila se svojom silom i ostvarila mračni plan: huška i osuđuje, ubija. A Isus s probodenim srcem dolazi živ. Pilat je dobro rekao: »Evo čovjeka« kad se na izbičevanu tijelu slijevala krv, ne više tek u kapljama kao u Getsemaniju, nego nemilosrdnim potokom iz rana od biča i trnja. Ali još više vrijedi ono što će Marija Magdalena pred grobom doživjeti kad oblivena suzama začuje svoje ime i prepozna da vrtlar nije vrtlar nego Isus. Evo Čovjeka! Kad u smiraj dana, dok večer stavlja koprenu mira na buru doživljaja, Učitelj dvaput proglasi »Mir vama!« bit će to opet isto: Evo Čovjeka! Dvaput govori, kao što je u Getsemaniju dvaput morao objaviti »Ja sam«. Tolika je zatečenost i pogođenost ljudi koji su popadali od silnoga proglasa (Iv 18,6). Uskrsli ponavlja riječ mira da bio donio Božje pomirenje u srca uplašenih, zatvorenih, koji su se svi redom iznevjerili svojoj savjesti i odluci da će ostati uza nj do kraja. »Evo čovjeka!« najbolje će iskusiti Toma kad mu Gospodin i Bog njegov priđe nalažući: »Pogledaj, prinesi prst, stavi ruku u ranu!« Isus Uskrsli jest čovjek, uzdignuti, slavni, potvrđeni – kakvoga Bog želi i za se uzima. Pavao u svojoj teologiji ističe kako je upravo uskrsnuće dovršetak žrtve, sada je istom dovršen Kristov prinos. U Isusu uskrslome izvor je onoga što papa Franjo ima u svome grbu: Bog se smilovao i odabrao ga je i zato Isus živi.

Pomaknuli smo sat na ljetno vrijeme. Počinje novo ubrzanje, vrijeme trčanja. Trči Marija Magdalena javiti učenicima. Trči Ivan, trči Petar – jedan brže od drugoga. U našu potragu za grobom, za mrtvim tijelom ulazi neočekivan preokret. Nisu povoji u grobu onako kako bi oni to htjeli i očekivali. Složeni, položeni, uredno leže. Pokreće se duhovna lavina u ljudima. Dolazi evo čas kad će se sjetiti što im je govorio o hramu koji će u tri dana opet biti sagrađen. A znaju oni dobro iz povijesti što to znači izgubiti i hram – sveto mjesto Božje prisutnosti – i grad i domovinu! Sve je propalo pred navalom babilonskoga silnika. Petar i Ivan znaju da je Učitelju propalo sve kad je zaustavljen u svojem čudesnom djelovanju. Sada moraju još upoznati Pisma kako treba da Isus ustane od mrtvih. Poziv je to i nama za terapeutski, ljekoviti studij Božje riječi. Dovršetak vazmenoga trodnevlja danas kao vjernici možemo pojmiti samo ako uzmemo ozbiljno Isusa učitelja: kao učenicima na putu u Emaus on nam može otvoriti oči, on svojom poukom može moje sporo srce zapaliti tako da gori u meni, Uskrsli Gospodin naše mučne riječi koje dobacujemo jedni drugima može sjediniti i preokrenuti u iskrenu zajedničku molitvu: »Ostani s nama!« Uskrs donosi dubinski popravak u naše gledanje na svijet, u naše osjećaje, u naše međusobno komuniciranje.

Uskrsnuće je otajstvo koje traži još veću disciplinu negoli pogled na Raspetoga. Pavao je, kako predaja pamti, morao pasti s konja da bi spoznao što se dogodilo. Djela apostolska svjedoče kako je Isus punih 40 dana morao mnogim dokazima pokazivati da je živ. Ne čudimo se kad Magdalena misli da su pokojnikovo tijelo odnijeli, kad apostoli najprije, kao i one noći na jezeru kad je Isus po vodi dolazio, misle da vide duha i svi redom ne vjeruju blagovjesnicama koje objavljuju da Gospodin živi. Ni danas kao ni prije 2000 godina nije dosta ni naša odluka, ni precizna pouka, ni sam prazan grob. Jedino živi susret sa živim Kristom vrijedi. Kako dobri Papa Franjo izravno reče na prvoj misi s kardinalskim kolegijem – sve mi možemo imati, i titule i sustav i sredstva i propise, ali ono što je bitno jest da budemo učenici Kristovi.

Zato na Uskrs otkrivamo kako se  Euharistija nije nimalo udaljila od prvotnoga značenja. I danas je to Pasha – proslava spasenja koje je Bog za nas u povijesti izveo, uprisutnjenje onoga što je Bog kao Spasitelj učinio da nas izvuče iz ropstva: davno u Starom zavjetu iz Kuće ropstva, na početku novoga zavjeta od robovanja grijehu. I danas se Pashalno Janje blaguje. Prije svete pričesti Crkva složno ispovijeda: evo, to je Jaganjac Božji! Njega primamo kao hranu. On je kao Janje na klanje odveden. On je zaklani Jaganjac koji je jedini dostojan otvoriti knjigu života. Pred Kristom – Istinom – stvari postaju kristalno jasne. Nema drugoga imena dana ljudima da bismo se mogli spasiti. Ovaj Uskrs pred ulazak u Europsku Uniju vraća nas na izvorno poslanje koje kao Crkva imamo.

Žestoko krvoproliće u Siriji nastavlja se. Vođa oporbe povukao se. Pa naravno, samo u Kristu moguće je konačno pomirenje među ljudima! Nema te knjige koja može obuhvatiti i nadomjestiti žrtvu Isusovu i njegovu pobjedu koja ne donosi smrt drugima nego patnju posvećuje. Što je silnim zanosom i žarom započelo u Egiptu prije nekoliko godina, vodi evo do novoga plamsanja starih nasilničkih nazora. Mač koji pljačka i ubija nije od Boga. Jedini je spas u Kristu koji zaustavlja Petra i liječi ranjenoga slugu premda ga dolaze uhititi i osuditi. Danas nam je itekako jasno kako i kapitalizam na zapadu i komunizam na istoku do jednakoga rezultata dovode: nekolicina super-bogatih, a najveći dio zajednice u siromaštvu i preteškoj bijedi! Uskrs zahtijeva od nas veliko obraćenje. Uskrs nas upozorava da se oslobodimo i budno čuvamo svake kvazireligije i suvremene sekte, da ostavimo iluzije o društvenim nacrtima kojima je pravednost samo u riječima i ne mogu pružiti boljitka. Stvari su davno zacrtane: krađa je grijeh, laž je grijeh, robovlasništvo je zabranjeno. Papa Franjo dobro reče prije tjedan dana na Cvjetnicu: pohlepa za novcem i idolatrija novca ne donose ploda, besmislene su i ne vode nikamo. Samo iskren zaziv Bogu za oproštenje i svesrdno nasljedovanje Kristova puta vode u život.

Uskrs u Godini vjere prigoda je da se smjerno približimo Kristovu srcu i poput Ivana naslonimo se na svete grudi. Tako ćemo biti kadri povjerovati kad uđemo u grob.
p. Niko Bilić, SJ