Koja je radost zagledati se u lik Krista Uskrsloga koji govori »Mir vama!« Mi, nevrijedni grješnici, kao da već gledamo na sretno smirenje i konačan cilj.
Iz iskustva nam je poznato: Tko je pritisnut vlastitom nevjernošću, tko je promašio i pogrješnim putom pošao, puno lakše i brže osjeća strah. Lako se bojimo, sumnjamo, nesigurni smo. Nije li tako i s apostolima kad u dvorani uvečer uskrsnoga dana, još uvijek pritisnuti, zatvoreni, sjede unatoč čudesnim vijestima koje već kruže. Boli ih i pritišće iznutra ne samo kalvarijska tragedija s Učiteljem, nego jednakom mjerom, pa još i više u njihovu doživljaju, ljuta rana vlastite nevjernosti. Petar se zaklinjao da će ostati uz Učitelja (Mt 26,33). Svi su slično govorili – piše evanđelje (Mt 26,35). Petar ga je zatajio. Triput. Svi su se razbježali u strahu za vlastiti život – svjedoči evanđelje (Mt 26,56). Strah – taj čudan svat neugodnih navika ima duboke korijene i ne javlja se tek kad uskrsnuli Gospodin iznenada dolazi.
Iskustvo vlastite slabosti, slomljenost zbog grijeha, nemir, neodržana riječ i razočaranje nad samim sobom – sve je to pritisnulo dušu i guši je. U čudesnom doživljaju uskrsne večeri, koji bitno obilježava i već sadrži prve početke Crkve, uskrsli Gospodin postupa božanski čudesno. Dopustit će da rane na njegovim rukama i nogama zasjaje baš pred strahom, nemirom i dvojbama u srcu učenika. Dohvaća ih upravo ondje gdje su najviše ranjeni i izmučeni, u njihovoj dubinskoj krizi i krajnjem stresu, u onome što ih najviše muči. S njima je u neugodnoj mješavini osjećaja koji se komešaju i smućuju: u strahu i radosti, čuđenju i sumnji.
Njegove riječi, božanske su riječi koje donose mir. Pruža ima sveto pomirenje i oproštenje koje im je toliko potrebno. Lijek je to za njihovu zgroženost, nerazumijevanje i izgubljen orijentir. Crkva s ljubavlju čuva tu dragocjenost Božjega oproštenja u sakramentu ispovijedi! Otpuštenje grijeha o kojem govori uskrsli Isus dolazi i danas svim narodima, počevši od Jeruzalema (Lk 24,47) pa sve do Hrvatske u 21. stoljeću.
Istina, Kristov dolazak ne budi uvijek ljupku blaženost, nije uvijek šapat blagoga lahora i tih, pobožan, mio korak Duha Svetoga koji nježno grli dušu. Evo Uskrsli dođe, opisuje Evanđelje, a njih obuze panika, strah im do kostiju (Lk 24,37). Bilo je tako i one noći kad su na lađi uspješno svladavali valove i protivan vjetar. I nisu od toga kriknuli, nego kada se oko dva-tri sata prije svanuća pojavio Učitelj, hodeći po moru (Mt 14,26). Sada, u dragocjenoj pouskrsnoj četrdesetodnevnici, jasno je da onaj neobičan, istinski čudesan događaj otprije, koji nadilazi uobičajene fizikalne zakone, bijaše slika i pedagoški potez koji je pripravio ovo što se sada zbiva. Gospodin dolazi, živ! Sada će postati jasno da je i čudesna hrana za mnoštvo bila slika i najava nove prisutnosti uskrsloga Gospodina. Pravo čudo, kad je prelazeći zakone prirode, Gospodin onih nekoliko kruhova umnožio da nahrani mnoge, kolikogod fascinantno i poželjno bilo, ipak je samo pouka o zajedničkom blagovanju koje slijedi nakon Isusova uskrsnuća. Sada ih Učitelj podsjeća na ono što im je prije govorio (Lk 24,44). Sada je čas za smireno promatranje. Treba duši vremena da uđe u otajstvo.
Uskrsli Isus u tijelu dolazi – proslavljenom, ljudskom. Mogu ga opipati, mogu vidjeti kako jede. Gospodin ih želi dovesti do toga da budu full-vjernici, rekli bismo modernim jezikom. Daje im da budu očevici, kako bi onda mogli biti svjedoci.
Koliko je uspješna Kristova uskrsna pedagogija izvrsno je vidljivo u djelovanju apostola Petra koje opisuju Djela apostolska. Nije on više zatvoren, u strahu nego se usudi otvoreno i odvažno govoriti o Učitelju.Svjedok je Kristove sudbine, baš kao što je Gospodin odredio. Štoviše, toliko je Petar sada hrabar da je kadar konfrontirati slušatelje s njihovim djelima (Dj 3,14) - noseći očito spomen na svoju izdaju i primljeno oproštenje. Podsjeća napokon na riječi svetopisamskih proroka (Dj 3,18), dokazujući tako da Isusova škola vrijedi kad im je otvorio pamet da razumiju Pisma.
