Poznaje svoje

4. vazmena nedjelja (god B)            poslušajte! (audio) 

Nedjelja Dobroga Pastira – svjetski dan molitve za duhovna zvanja

Na 4. vazmenu nedjelju, nedjelju Dobroga pastira, došao nam je dan duhovnih zvanja ili točnije dan molitve za duhovna zvanja. Naš Sveti Otac, papa Benedikt XVI., današnji namjesnika Isusa, Dobroga pastira, i nasljednik Petrov, upućuje nam usrdan poziv. Zove nas da zaufano sklopimo ruke. Molimo, po Kristovoj zapovijedi; molimo da dobrostivi vlasnik i gospodar, kojemu je stalo i nije mu svejedno, pošalje radnika u žetvu svoju (Mt 9,38)! U svijetu koji se dobrim dijelom guši u ekonomskoj krizi opet se nudi lažna vizija kako je u bogatstvu rješenje i kako nema pod suncem drugoga doli profita po čemu se možemo spasiti. Stoga smo danas još osjetljiviji na duhovno zvanje i na darove Duha.

Dok se u suvremenu društvu sugerira neko izjednačavanje raznih religija i njihovih vjerskih službenika, s posebnim žarom srca mislimo na tolike svećenike i časne sestre, na fratre i patre koji su životom i dobrotom jasan znak gdje Božja ljubav jest, a gdje su samo ljudska lukavost, hladna želja za osvajanjem i muklo podjarmljivanje. Pred Kristom, Dobrim pastirom, jasno nam je: neki pokret, koliko god organiziran i raširen, ako u jezgri nema ljubavi Božje, ne može se nazivati religijom. Gospodin poznaje svoje. Pred njim, Dobrim pastirom, jasno nam je: Veliki projekt zajedništva u Europskoj uniji ima budućnost samo ako s poštovanjem prepozna istinsku vrijednost duhovnih zvanja. Otpočetka Gospodin Isus opominje: čuvajte se lažnih proroka, zamaskirani su ovčjim odjelom, ali ostaju vuci grabežljivi (Mt 7,15). Stoga iz dna duše danas molimo: Bože, podari nam dobrih pastira!

Koliko put vam se dogodilo da susretnete nekoga tko vas želi dobiti na prijevaru, iskoristiti za svoje poslove i nacrte. Složit će vam priču da vas pridobije. Hini i smješka se, a napada i bode u srce. Gura svoje, traži za sebe. To je logika vuka o kojem Isus govori u Evanđelju. O takvima Isus zbori, kad kaže apostolima da ih šalje među vukove (Mt 10,16). Suprotnost je Kristovoj slici ovaj izopačen stijeg vuka koji grabi plijen i razgoni ovce (Iv 10,12). A pod uskrsnim stijegom, dok se slavno vijori, Sin je Božji koji sama sebe oplijeni (usp. Fil 2,7) i okuplja svoje, s čežnjom gleda na jedno stado (Iv 10,16), a ne samo na sebe. Isus je jasan: on svoju vlastitu dušu (ψυχη, nefeš ) daje svojima, svu svoju životnu silu i životnu čežnju polaže za svoje (Iv 10,11.15.17). Sve bogatstvo svojega unutarnjega života postavlja kao zaštitu ponad svojega stada, kao plašt koji štiti. To je najveća ljubav: život daje prijateljima (Usp. Iv 15,13).

U naše je vrijeme vrlo moderno krivicu svaliti na drugoga, razgolititi i ocrniti, sotonizirati; raskomadati i rastrgati život drugome, a ne život dati. Opet i opet nasjedamo i zaboravljamo kako se u svakome od nas skutrio vuk grabežljivac i vreba. A Gospodin poznaje svoje. Gdje nam se ukaže zgoda, volimo iskoristiti, uzeti drugome za sebe. Čovjek nosi u sebi zlu sklonost za izrabljivanjem bližnjega: poseže za njegovim osjećajima, mislima, za tijelom, a najčešće i posve otvoreno gleda kako će izmamiti novac. Svi smo danas prozvani! Zato se traži ozbiljno i temeljito obraćenje, nasljedovanje Isusova primjera. On je posve drugačiji. Svu svoju žudnju on okreće u drugom smjeru: ne prema sebi samome, nego polaže je za svoje. Ne smjera na svoj probitak, nego se daje za nas. Zato treba ići na nedjeljnu misu: da se liječimo od svoje sebičnosti, da se hranimo Božjom ljubavlju, Kristovom snagom.

Kao i u toliko drugih slučajeva, Gospodin svoje riječi o dobrom pastiru vlastitim primjerom potvrđuje i daje im vjerodostojnost. U čas kad su došli s mačevima i toljagama, nije on pobjegao i ostavio svoje apostole, nego jasno traži: "Pustite njih!" (Iv 18,8), a sebe sama neskriveno predaje. "Ja sam", veli (Iv 18,5). Njega traže. Potom – čusmo prije dva tjedna na Bijelu nedjelju – iznova pokazuje da je Dobri pastir. Ostale apostole ostavlja po strani i odmah nakon pozdrava sav se posvećuje Tomi (Iv 20,27). Liječi ranu njegove nevjere, spašava ga iz trnovita guštika sumnje. Vraća izgubljenu ovcu. Gospodin poznaje svoje.

Duhovno zvanje i svekolika kršćanska vjera počivaju na iskustvu bliskoga poznavanja. Na dan Uskrsa jasno je Isus vidio da pred njim stoji Marija Magdalena, pa ju je imenom pozvao (Iv 20,16). Prepoznata i sama prepoznaje. "Poznajem svoje i oni mene poznaju" – govori Gospodin (Iv 10,14). Slično se zacijelo svaki svećenik, svaki redovnik i redovnica mogu prisjetiti iskustva kad je Bog progovorio baš njima i tako započeo svetu povijest duhovnoga zvanja. Moglo je to biti vrlo prodorno i naglo; najčešće je ipak tiho, nenametljivo, skrovito i tijekom dužega vremena. A uvijek – kako postojano svjedoči Crkva na svom prokušanom povijesnom putu – uvijek se klica zvanja njeguje i razvija u obitelji. Stoga je molitva za duhovna zvanja uvelike molitva za zdrave obitelji, što je u današnjim čudnim nacrtima zamračene zapadne civilizacije, koja se u betonu i staklu gradova uporno odvaja od prirode i normalnoga zajedništva, osobito potrebno.

Prema biblijskim svjedočanstvima Gospodin Isus utjelovljuje i ispunja Božja djela najavljena u Starom zavjetu. Koja je to utjeha čuti odlučne Kristove riječi: On je Dobri pastir! On, sam Gospodin, ispunja drevno proroštvo kojim je Bog obećao da će preuzeti službu jer se oni zato zaduženi iznevjeriše (Ez 34,11). Počeše napasati sami sebe, umjesto da napasaju stado njegovo (Ez 34,2.8.10). Nisu ispunjavali svoju zadaću, zato sam Gospodin mora doći. I, evo, dolazi u svojoj božanskoj logici, dolazi izvršiti i nadoknaditi ono u čemu su ljudski pastiri zakazali i iznevjerili se. Na Dan Dobroga pastira psalam u kojemu molimo: "njegov smo narod i ovce paše njegove" ima svoju punu vrijednost (Ps 100,3; usp. 95,7). Pred Isusom jasno je što znače drevne riječi: "Gospodin je pastir moj" (Ps 23,1)! Nije to samo pjesnička slika.

"Moj glas slušaju" – govori Gospodin (Iv 10,16). Ljubav i prijateljstvo žive od dragocjenih trenutaka kad slušamo što nam bližnji ima reći. Vrijedno je dopustiti mu da, kako se to kaže, izrekne sama sebe, tj. da iznese i podijeli što u duši nosi. Za to treba uzeti vremena, na to se treba odvažiti. Hrabrost i snaga potrebna je za pristupanje i ulazak u blizinu drugoga. Štoviše samo onaj tko zna uživati u glasu svoje drage, odnosno svoga dragoga, učinit će bitan korak koji vodi prema zajedništvu. Znano je iskustvo: ako nam je netko na srcu, ako smo povezani, po glasu već znamo kako mu je. Dovoljno je da poslušamo kako govori i već je jasno. Na takvu blizinu i ljubav danas smo opet pozvani! Kao što je Isus povezan s Ocem, tako nas prima da mi budemo povezani s njime. Crkva kao dragocjenost čuva sakrament ispovijedi gdje mogu pred Bogom otvoriti svoju savjest, bez pretvaranja, i onda u riječima svećenika mogu opet čuti Božji glas, čuti kako Gospodin poznaje svoje.

Isus je izravno imenom i prezimenom pozvao Petra (Iv 21,15) i triput ga pitao o njegovoj ljubavi (r. 15–17). Triput mu je ponovio zapovijed kojom mu povjerava svoju vlastitu službu dobroga pastira. Pasi, Petre, moje male janjce! Čuvaj moje ovce! Budi im pastir. Budi kao ja (usp. Iv 21,16.17)! Bijaše to uspješna pouka koja se duboko zasjekla u Petrovu dušu. Sam je osjetio, pa svjedoči "ni u kome drugome nema spasenja" (Dj 4,12). Dok je slušao po jedno pitanje i jednu zapovijed za svako svoje zatajenje, iskusio je po kome se može spasiti. Plodno je Isus odgojio nasljednika. Čujemo u Djelima apostolskim (4,8–12): sada je Petar pun Duha sada on donosi zdravlje bolesnomu, baš kao što je to Gospodin činio. Sada on više ne skriva svoju povezanost s Kristom, više nije u strahu zatvoren u dvorani, više ne trči prema praznomu grobu, nego odvažno govori i poučava.

U dragocjenim danima poslije Uskrsa, koji su najvažnije vrijeme za kršćansku vjeru, dobro je iz Evanđelja poslušati riječi kojima Isus posve otvoreno unaprijed govori o svome uskrsnuću. Ovih četrdeset dana, kada je Isus već proslavljen, već u slavi Očevoj, a ipak brojnim dokazima pokazuje svojima da je živ, prevažni su (usp. Dj 1,3). Sada je čas da razumijemo o čemu je riječ: Sam od sebe polaže život. Vlast ima položiti ga, vlast ima opet uzeti ga. To je zapovijed Očeva koju vjerno izvršava (Iv 10,18). Očeva je ljubav to što polaže svoj život zato da ga opet uzme (r. 17). Božanska ljubav u njemu tolika je da može ne samo umrijeti nego i uskrsnuti. To ponovno uzimanje položena života svrha je na koju smjera Božja ljubav. To su učenici tijekom četrdeset dana osjećali i gledali. To je sila koja okuplja živu Crkvu oko oltara i danas!

Treća uskrsna nedjelja (Lk 24,36-49)

Koja je radost zagledati se u lik Krista Uskrsloga koji govori »Mir vama!« Mi, nevrijedni grješnici, kao da već gledamo na sretno smirenje i konačan cilj.

Iz iskustva nam je poznato: Tko je pritisnut vlastitom nevjernošću, tko je promašio i pogrješnim putom pošao, puno lakše i brže osjeća strah. Lako se bojimo, sumnjamo, nesigurni smo. Nije li tako i s apostolima kad u dvorani uvečer uskrsnoga dana, još uvijek pritisnuti, zatvoreni, sjede unatoč čudesnim vijestima koje već kruže. Boli ih i pritišće iznutra ne samo kalvarijska tragedija s Učiteljem, nego jednakom mjerom, pa još i više u njihovu doživljaju, ljuta rana vlastite nevjernosti. Petar se zaklinjao da će ostati uz Učitelja (Mt 26,33). Svi su slično govorili – piše evanđelje (Mt 26,35). Petar ga je zatajio. Triput. Svi su se razbježali u strahu za vlastiti život – svjedoči evanđelje (Mt 26,56). Strah – taj čudan svat neugodnih navika ima duboke korijene i ne javlja se tek kad uskrsnuli Gospodin iznenada dolazi.

Iskustvo vlastite slabosti, slomljenost zbog grijeha, nemir, neodržana riječ i razočaranje nad samim sobom – sve je to pritisnulo dušu i guši je. U čudesnom doživljaju uskrsne večeri, koji bitno obilježava i već sadrži prve početke Crkve, uskrsli Gospodin postupa božanski čudesno. Dopustit će da rane na njegovim rukama i nogama zasjaje baš pred strahom, nemirom i dvojbama u srcu učenika. Dohvaća ih upravo ondje gdje su najviše ranjeni i izmučeni, u njihovoj dubinskoj krizi i krajnjem stresu, u onome što ih najviše muči. S njima je u neugodnoj mješavini osjećaja koji se komešaju i smućuju: u strahu i radosti, čuđenju i sumnji.

Njegove riječi, božanske su riječi koje donose mir. Pruža ima sveto pomirenje i oproštenje koje im je toliko potrebno. Lijek je to za njihovu zgroženost, nerazumijevanje i izgubljen orijentir. Crkva s ljubavlju čuva tu dragocjenost Božjega oproštenja u sakramentu ispovijedi! Otpuštenje grijeha o kojem govori uskrsli Isus dolazi i danas svim narodima, počevši od Jeruzalema  (Lk 24,47) pa sve do Hrvatske u 21. stoljeću.

Istina, Kristov dolazak ne budi uvijek ljupku blaženost, nije uvijek šapat blagoga lahora i tih, pobožan, mio korak Duha Svetoga koji nježno grli dušu. Evo Uskrsli dođe, opisuje Evanđelje, a njih obuze panika, strah im do kostiju (Lk 24,37). Bilo je tako i one noći kad su na lađi uspješno svladavali valove i protivan vjetar. I nisu od toga kriknuli, nego kada se oko dva-tri sata prije svanuća pojavio Učitelj, hodeći po moru (Mt 14,26). Sada, u dragocjenoj pouskrsnoj četrdesetodnevnici, jasno je da onaj neobičan, istinski čudesan događaj otprije, koji nadilazi uobičajene fizikalne zakone, bijaše slika i pedagoški potez koji je pripravio ovo što se sada zbiva. Gospodin dolazi, živ! Sada će postati jasno da je i čudesna hrana za mnoštvo bila slika i najava nove prisutnosti uskrsloga Gospodina. Pravo čudo, kad je prelazeći zakone prirode, Gospodin onih nekoliko kruhova umnožio da nahrani mnoge, kolikogod fascinantno i poželjno bilo, ipak je samo pouka o zajedničkom blagovanju koje slijedi nakon Isusova uskrsnuća. Sada ih Učitelj podsjeća na ono što im je prije govorio (Lk 24,44). Sada je čas za smireno promatranje. Treba duši vremena da uđe u otajstvo.

Uskrsli Isus u tijelu dolazi – proslavljenom, ljudskom. Mogu ga opipati, mogu vidjeti kako jede. Gospodin ih želi dovesti do toga da budu full-vjernici, rekli bismo modernim jezikom. Daje im da budu očevici, kako bi onda mogli biti svjedoci.

Koliko je uspješna Kristova uskrsna pedagogija izvrsno je vidljivo u djelovanju apostola Petra koje opisuju Djela apostolska. Nije on više zatvoren, u strahu nego se usudi otvoreno i odvažno govoriti o Učitelju.Svjedok je Kristove sudbine, baš kao što je Gospodin odredio. Štoviše, toliko je Petar sada hrabar da je kadar konfrontirati slušatelje s njihovim djelima (Dj 3,14) - noseći očito spomen na  svoju izdaju i primljeno oproštenje. Podsjeća napokon na riječi svetopisamskih proroka (Dj 3,18), dokazujući tako da Isusova škola vrijedi kad im je otvorio pamet da razumiju Pisma.

Povratak na bitno (Iv 3,14–21)

Četvrta korizmena nedjelja (B)

Došlo nam je sunce. Veselimo se svjetlu koje obasjava naše domove i naše ulice, naša lica i naše korake. U dnu svoga bića mi žarko želimo da sunce Božje obasja našu savjest i izliječi nas od svih mračnih djela. Evo i danas gori svjetlo na ispovjedaonici kao podsjetnik i poziv na Božju svjetlost. Mi žarko želimo biti takvi da ništa ne moramo prikrivati zato što bi bilo zlo i grješno, zato što bi se protivilo Božjem zakonu ljubavi.


Kao što je Mojsije napravio zmiju od mjedi i postavio je na stup tako da svatko tko pogleda u nju ozdravi, tako i mi podignimo svoj pogled prema križu! Dopustimo savjesti da punim glasom progovori. Odrecimo se grijeha s iskrenim kajanjem!


Nedjelja je smirenja. U noćnom razgovoru kad se buka svijeta stišala, vreva smirila, kad nema više prodornih pogleda radoznalicâ i uhodâ, kad uši doušnika spavaju, visokopozicionirani Židov, član Velikoga vijeća Nikodem u neposrednoj je blizini Isusovoj, sluša spasonosne riječi. Je li ta noć bila nalik onoj betlehemskoj kad je zemlja utihnula i smirila se, a nebo se raspjevalo? Možda je to susret na nekom kraju istoga onoga Maslinskoga vrta u kojem će se zbiti i sveta molitva predanja: »Oče, kako ti hoćeš« (Mt 26,39)! Učitelj Isus vodi učitelja u Izraelu do bitnoga: Bog ljubi svijet (Iv 3,16) – ovaj svijet kakav poznajemo, u kojem je i zakrvavljena Sirija i naša hrvatska sadašnjost, u kojem su autobusi u kojima djeca stradavaju, i ljudi koji nemaju dosta za dnevni život, oni koji gladuju do iscrpljenosti od egzistencijalne muke i oni koji u zelenom, nemilice, do visokoga pijanstva slave svetoga Patrika ili punim glasom raspiruju vatru hrvatskoga derbija. U vrtu, kao na početku Adam – čovjek – pozvan je u razgovor s Bogom. Sada Bog nije ostao na riječima. Riječ je tijelom postala. Bog je dao svoga Sina da nijedan koji u nj vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

Zna Nikodem svetu povijest. Ima je takoreći u malom prstu jer to je osnovni zakon zajednice u kojoj živi. Poznato mu je kako je u pustinji Božji narod bio napadnut od ljutih zmija i onda je podignut spasonosni znak (Br 21,9). Trebalo je u nj pogledati i čovjek bi ozdravio, trebalo je njemu pokloniti svoju pozornost i vjeru kao što i mi danas, kad pristupamo sakramentu ispovijedi, gledamo na Isusa milosrdnoga, raspetoga mučenika koji je Jaganjac, žrtva što se Ocu prinosi kako to divne slike mozaika u župnoj crkvi na Jordanovcu predočuju. Kad primamo sakrament pričesti, gledamo u Isusa koji je kruh živi. Kad slavimo Euharistiju, gledamo u Isusa koji lomi kruh, slavi svoju Pashu u kojoj je i svećenik i žrtva.

Zna Nikodem i kako su tu istu zmiju od mjedi poslije ljudi pretvorili u izopačen, perfidni objekt krivovjerja. »Nehuštan« govorili su (2 Kr 18,4) i klanjali mu se, stavljajući ga namjesto Boga. A onda ih je idolopoklonstvo dovelo do žalosnoga svršetka. Odmah se možemo pitati što je to u našem životu što nam je Bog dao na spasenje, a mi smo to preokrenuli u svojega idola. Koji je to dar života koji smo pretvorili u lažnoga Boga i dali da nas zarobi: Je li to hrana i tjelesne sile, ljepota, izgled? Je li to novac i naš društveni položaj, ugled? Je li to spolnost i naši osjećaji, bogatstvo našega srca koje pretvaramo u siromaštvo? Ili mediji, zabava, internet, užitak? Korizma je pravo vrijeme da se preispitamo i ponovno vratimo izvornom Božjem nacrtu o čovjeku. Gdje smo to, ne daj Bože, Isusa raspetoga i svetoga uzeli za neko svoje razorno krivovjerje daleko od Boga i Crkve?

Zajedno s Nikodemom slušamo kako Sin čovječji treba biti uzdignut. Zbit će se baš kako je već o sinčiću u hramu nagovijestio starac Šimun: bit će uzdignut kao znak (Lk 2,34). Posve realno to će se ostvariti kad Isus bude razapet na križ. Zbit će se to i kad bude slavno podignut iz groba. Zbit će se napokon i na slavni dan uzašašća kad pred svim okupljenima bude uzdignut onamo kamo oduvijek pripada, na sveto božansko prijestolje.

To je iskonski božanski projekt za čovjeka – slika Božja! Ne noć, nego svjetlost! Ne razaranje i  zaplitanje u vlastite sile, nego uzdignuće i uzvišenje snagom Božje ljubavi, snagom otkupljenja. Sv. Pavao piše kako nas je Bog zajedno s Isusom uskrisio i kako smo zajedno s njime postavljeni u nebesa (Ef 2,6). Isti je Otac nebeski koji tako ljubi svijet da daje Sina – isti onaj koji ga slavno uzdiže iz groba, koji ga uzima k sebi u nebeske visine. Zato: ne grijeh i mržnja, nego Božja svjetlost, ne propast, nego život s Isusom, život vječan!

Do koje mjere seže velikodušan Božji nacrt za čovjeka?! Isus će jasno za sebe reći: »Ja sam svjetlo svijeta« (Iv 8,12)! A onda će objaviti i novu divnu tajnu: »Vi ste svjetlo svijeta« (Mt 5,14). Pokazuje koliko nas u svojoj dobroti želi približiti sebi i sjediniti nas sa sobom. Zato trebaju svijetliti naša djela da ljudi vide i slave Oca na nebesima (usp. Mt 5,16). Neka bude bjelodano da su naša djela – i ona najmanja, najnevrjednija – u Bogu učinjena. A mi, što mi činimo? Zato naše grijehe trebamo spaliti u vatri, na jarkoj sunčevoj svjetlosti njegove ljubavi. Zato naša trpljenja postaju dio njegove spasonosne muke, naša zastranjenja i bludnje dio njegova križa koji na svoja leđa uzima. Zato smo i mi znak ovomu svijetu, znak koji pokazuje milost Božju – Isusa samoga.

Učitelju, Bože moj, povedi me u vrt svete pouke i potpunoga predanja. U tišini moje noći objavi mi tajnu svoje snage i moje slabosti. Pokaži mi moju izopačenost i grijeh, i svoju ljubav koja život vječni daje. Dođi i rasvijetli moju tamu, zasjaji u svakom skrivenom kutku moga bića da mognem i ja biti tvoje svjetlo.

Radikalno čišćenje Hrama (Iv 2,13-25)

Pasha se slavi u Jeruzalemu, slavni spomen na izlazak iz kuće ropstva. Isus se priključuje onima koji svetkuju veliki dan Gospodnji. Slavi se Gospodin, Bog tvoj koji te je izveo iz kuće ropstva (Izl 20,2). Pashalno janje bilo je zaklano, a krv njegova bila je znak poštede na vratima Božjih izabranika u noći Izlaska u slobodu (Izl 12).

Poznajemo mi Kristovu ruku. Duge je godine poslušno slijedila ruku šutljiva tesara Josipa u Nazaretu. Milosrdno, snažno pridigla je Petrovu punicu iz groznice, i Jairovu kćerkicu iz smrtne bolesti. Ljubazno se spuštala na slijepe oči da im dadne vid, blago je se polagala na djecu da ih blagoslovi. Razlomila je kruh da nahrani mnoštvo. Bit će položena na drvo križa, čavlom probijena – ruka Krista raspetoga o kojemu Pavao piše (1 Kor 1,23), da nakon tri dana – ta ista ruka – s proslavljenom ranom zasjaji pred učenicima i donese im radost i mir. A danas, eto pred nama Kristove ruke neuobičajene, iznenađujuće! Bič je u Isusovoj ruci. Bog izrijetka svoju silu neposredno pokazuje, ali to onda djeluje.

Ilijina vatra i Krstiteljeva oštrina bljesnuše u posvećenim dvorima Doma Božjega. Dobro Ivan reče: Evo sjekire koja je već položena na drvo koje ne daje dobar plod (Mt 3,10). Proročke prijetnje vidljivo se ostvaruju. Božja ljubomora i kazna nije samo prazna riječ nego opipljivo djelo.

Gospodin Isus primjerom pokazuje kako treba korjenito postupiti, bez okolišanja i izmotavanja kad je riječ o svetinji na kojoj počiva sav čovjekov život. Dosta je trgovanja i pogađanja s Bogom!

Jaganjac Božji kojeg je pravo Krstitelj prepoznao pripravlja, evo, pravu žrtvu, staru dokida. Ne vrijede više volovi i ovce, golubovi i novčići. Stari zakon žrtvi novoj sad se evo uklanja usred Očeva doma.
Sebe Bogu daj, ne nešto od svojega! Poput udovice-sirotice sav svoj život daj za žrtvu Gospodinu! Ako svoju krv – koja ti je život – Bogu ne posvetiš, zaludu ti poze i fraze, fine navike i birane riječi, sveta mjesta i pobožni običaji.

Isus jasno već daje do znanja da je riječ o tijelu i krvi – o čovjeku samom. Hram njegova tijela razorit će isti ovi koji se sada čude i sablažnjavaju. Hram presvetoga tijela Kristova bit će položen na križ da nakon tri dana bude čudesno podignut. Ista je radikalnost biča u ruci Isusovoj i Duha Očeva koji mu daje da ustane od mrtvih.

Dobro je Isus znao što je u čovjeku jer je čovjekom postao. Zna on kako je u nama trgovanje s Bogom. Izmotavam se i hodim linijom manjega otpora. Najradije žrtvujem nešto drugo, ili još gore drugoga, a ne svoje i sebe, misleći da tako služim Bogu. Zato je potreban bič u Isusovoj ruci.

Same Kristove riječi o hramu koji se podiže za tri dana zlotvor će uzeti za svoje lažno svjedočenje. A zapovijed od početka jasno veli: ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! Zato je dragocjen bič u Isusovoj ruci.
Dobro je Isus znao za naše lažne slike i privide kojima hranimo svoju maštu. Zna on kako pravimo idole od svojih izvitoperenih hirova, klanjamo se i služimo im. Svojim žudnjama i strastima, prijevarnom ljubavlju razaramo brak i obitelj umjesto da ih gradimo i brižljivo štitimo. Ubijamo nerođene i ostarjele umjesto da ih s poštovanjem primamo i skrbimo za njih. Upotrijebit ćemo svu dovitljivost i sofisticirane metode da prekršimo 7. i 10. zapovijed, a one i dalje neugasivom svjetiljkom naznačuju: ne ukradi, ni ne poželi ono što pripada bližnjemu! Zato je spasonosan bič u Isusovoj ruci da zaustavi ropstvo i svojom pashom dadne slobodu.

Nakon čudesne svadbe u Kani učenici Isusovi su povjerovali Isusu, stekli su povjerenje u Učitelja (Iv 2,11). A onda će, kad se prisjete riječi o hramu, povjerovati Pismu i Isusovoj riječi (Iv 2,22). Shvatit će da je to isti autoritet: Sveto pismo i Učiteljev govor. Zbit će se to nakon Kristova slavnog uskrsnuća.

Ruka koja liječi (Mk 1, 29-39)

poslušajte
Ruka, snažna ali ne gruba, pružila se prema bolesnici koja je ležala. Poznajemo ljudsku ruku. Ova bijaše ruka jasna oblika, čvrste kože – ruka čovjeka vična tesarskomu poslu. Često je bila u dodiru s drvom, prosušenim, tvrdim, ili pak mirisnim, mladim. Drvo i alat dali su joj plemenitu snagu i odlučnost. Koliko puta je trebalo valjano pritisnuti, podići, pridržati, u pravi čas uhvatiti? Opet i opet ova je ruka s finim osjećajem, vrlo precizno oblikovala i sastavljala sitne drvene dijelove.

Evanđelist Marko kratko nam opisuje susret Petrove punice s Kristom (Mk 1, 30-31). Možemo zamisliti kako je pet prstiju pažljivo obujmilo bolesničinu ruku, mišiće istrošene groznicom, onemoćale. Što li je bolesna žena pritom oćutjela? Znamo da tijelo vrućicom prikovano uz postelju mnogo jače i više osjeća. Možda je u taj čas Spasiteljev dodir donio novu, zamjetnu, struju života koja je u tren oka jurnula kroz cio organizam. Isusova ruka poput Stvoriteljeve na slavnoj Michelangelovoj slici prihvati i podiže vrijednu majku apostolove žene.

Starozavjetni je patnik Job davno već iskusio težinu bolesti. Znamo kako teku njegove kušnje: Božji protivnik razorio mu je materijalna dobra i bogatstvo, okomio se na njegove najbliže i usmrtio ih, a potom je teškim bolestima napadnut i sam Job. Sotonska je želja bila da ga odvuče od vjernosti Bogu.

Možda je i novozavjetna punica, zauzeta kućnim poslovima od mladosti, često osjetila tegobu dana i pitala se poput Joba: »Kad ću večer dočekati?« (Job 7, 4). Dužnostima ispunjeni dani prolete brže od čamca na brzoj rijeci. Čovjek i ne primijeti kako mu se gorčina i mrzovolja uvuku pod kožu. Spasitelj je prihvatio bolesnicu za ruku i podigao je. Pružio joj je ruku tješiteljicu.

Dubina boli Joba je natjerala da se osjeća kao rob. Ali ga je potom dovela do spasonosne spoznaje da njegov Otkupitelj živi (Job 19, 25). Bit će to njegov duhovni susret sa živim Bogom koji je jači od smrti, koji jedini može podariti vječni život. Poznajemo starozavjetne prilike: čovjek je zbog raznih nevolja mogao upasti u ropstvo, mogao je doslovno biti prodan u roblje. No, po Božjemu zakonu morao se naći netko iz rodbine koji se htio i mogao pobrinuti za nj (usp. Lev 25,48). I to bijaše Go’el, životni dobročinitelj, otkupitelj – onaj koji ponovno vraća slobodu, onaj koji pruža ruku i izvodi iz ropstva.

U duši Petrove punice također nastaje nova sloboda. Isus donosi zdravlje u korijenu. Poput svetoga Pavla ova žena, slobodna od svih, samu sebe čini sluškinjom (1 Kor 9, 19). To više nije običaj i obveza, to je prava ljubav. Sada ona pruža ruku i poslužuje goste.

Znam, Gospodine: Nisu Tvoje ruke samo obrađivale drvo. Tvoje su ruke dodirnule mnogoga bolesnika i darovale zdravlje. Tvoje su se ruke uzdizale na molitvu, Tvoje su ruke zaustavile oluju. Na uskrsno su jutro zasjale, pokazujući tragove rana. Tvoje su ruke u odsudnom času uzele kruh i vino koje Crkva slavi na oltaru. U miru se klanjam i molim: Blagoslovi me svetom rukom spasiteljicom, rukom koja liječi!

Die Berufung des Propheten Amos

In der Spannung zwischen Institution und Charisma

Bevollmächtigung eines “Nicht-Propheten”

Am 7,10-17

Mit seinem Wirken zwischen cca. 780 und 740 v.C. – vor allem wäh­rend der Regierung Jerobeams II. von Israel (s. Am 1,1), der bereits seit 793/2 als Mitregent unter Joas an der Macht ist, – gehört Amos zu den frühesten Schriftpropheten. Nach dem Auftre­ten von Elia und Elischa innerhalb der Kön 1-2, soll er eigent­lich mit seinem ältesten “selbständigen” Prophetenbuch chronolo­gisch an der ersten Stelle der sog. zwölf “kleinen Propheten” in der Bibel stehen, vor Hosea und Joel. Zusammen mit Hosea kann er als Vor­gänger des großen Jesaja gelten, dessen Berufung am Ende der Tätigkeit von Amos geschieht (740/39 v.C).


Über die Berufung von Amos gibt die Bibel nur einen kurzen Aus­weis innerhalb der Episode Am 7,10-17. Dieser Text befindet sich im abschliessenden Drittel des Amosbuches und – im Rahmen von Kapitel 7 – folgt er im Anschluß auf drei Visionen (v.1-3; 4-6; 7-9), die mit dem Hinweis auf die von Jahwe gegeben Schauung ein­setzen und die Drohungen ‘gegen das Haus Jerobeam’ (v.9) entfal­ten. Mit der Darstellung der Auseinandersetzung mit dem “Reichspriester” Amasja, in die der Hinweis auf die Berufung von Amos (v.14f) eingebettet ist, schließt das Kapitel ab.


Als “Andeutung der Not” kann man im Kontext des Amosbuches die allgemeine Androhung mit den Bildern vom kommenden Unheil anse­hen, die in ‘nicht an ihm vorübergehen’ als einem direkten Ge­genteil zum schonenenden Vorübergang in der Pesaschnacht (Ex 12,23 `br + psh) zugespitzt und im, für Amos spezifischen, drei­maligen ‘ganz bestimmt wird weggeführt werden’ (Am 5,5; 7,11.7) zum übermäßigen Höhepunkt gebracht wird. Der “Auftrag” ist im Text als Gotteswort: ‘Geh, prophezeie (zu) meinem volk Israel!’ in v. 16 festgehalten. Der “Einwand” und Widerstand kommt nicht von Amos, sondern von Amasja in dem – dem Jahwes Auftrag direkt widersprechenden – abweisenden Befehl an den Propheten Amos ‘nicht… prophezeie!’(v.13). Die “Zusicherung”, in der die gewöhn­liche, vertrauliche und gar intime, Wendung: ‘mit dir sein’ aus­fällt, soll man wahrscheinlich erst am Ende des Buches in dem Hinweis auf die positive Wirkung vom – sonst vorwiegend als Drohung augegebenen “Tag Jahwes” – suchen (Am 9,11ff): ‘an jenem Tag’ wird Jahwe ‘aufrich­ten’.


Anstatt der in einer Berufungserzählung üblichen Bestimmung durch das Wortpaar ‘senden-gehen’ enthält Am 7,14f – neben ‘ge­hen’ innerhalb der direkten Rede als von Gott an Amos gerichte­ten Imperativ – das Zeitwort ‘nehmen’, was einen besondern Ein­griff Gottes bezeichnet und dieses Berufungsgeschehen in die Nähe einer “Entrückung” bringt, die sonst durch ‘nehmen’ gekenn­zeichnet ist. Eine “Entrückung” wirkt im Zusammenhang mit der Tatsache, daß Amos aus dem Südreich – aus der Stadt der ‘klugen’ (2 Sam 14,2) Witwe, die mutig bei der Wiederversöhnung im Davids Reich mit­wirkt – stammt und im Nordreich tätig ist, verständ­lich: Von Gott ist Amos in eine Art Exil ‘genommen’, um zu pro­phezeien. Wie die kluge Witwe zu einer Aktion die mit dem be­gnadigenden Kuß (2 Sam 14,33) endet wird auch Amos von einer höheren Macht geholt: Man kann darauf vertrauen, daß auch seine Bot­schaft – trotz erschreckender Färbung und tatsäch­lich ein­treffenden Fall Samariens 721 v.C. – letztlich zum positi­ven Ausgang führt (vgl. Am 9,11ff). Bezeichnen­der­weise steht ‘sen­den’ in Am 7,10-17 für den Prie­ster Amasja, wie auch – par­allel zu v.15 – ein Imperativ ‘geh!’ (v.12 ähnlich ‘prophezeiest’) an Amos. Viel­leicht sollen diese Wendungen auf die – im Zusammen­hang mit Kult – ständige Gefahr der Anmaßung hinwei­sen, die Rolle Gottes über­nehmen zu wollen.


Mit Mose (Ex 3) und David (1 Sam 16) ist die Berufung von Amos dadurch verbunden, daß er ein Hirt war und daß ihn das ‘Holen’ Gottes bei einer ‘Herde (Kleinvieh)’ (Am 7,15) erreicht. Wie Elischa (1 Kön 19,19) ist er aus seiner alltäglichen Beschäfti­gung von hin­ter den Tieren weg berufen worden.


Der peinliche Konflikt mit der religiösen und politischen Struk­tur ist offensichtlich: Nach dem Amasja im ersten Abschnitt (v.10f) der Episode Am 7,10-17 den Propheten beim König ankla­gen und dadurch die dringende Botschaft auch bei Jerobeam II. selbst ankommen lässt, wendet er sich (in zweitem Teil v.12f) mit sei­nem An­griff direkt gegen die Identität und prophetische Sendung von Amos. Was der Prophet ge­schaut hatte (s. ‘Schwert’ v.9) ist dem Souverän höchstper­sönlich zur Kenntnis gegeben (‘Schwert’ v.11); der Pro­phet wird, wahrscheinlch pejo­rativ und veracht­lich, ein ‘Se­her’ (v.12) ge­nannt. “Auslän­der raus!”, “Amy, go home!” heißt – über­setzt – die Bot­schaft (v.12) des am­tierenden Tempelpriesters an Amos, der weder durch prie­ster­liche Abstam­mung noch durch eine Aus­bildung amtliche Bestä­tigung ver­dient hat und trotzdem Got­tes­worte zu verkünden be­hauptet (Am 3,1.8). Amos gehört nicht zu den ‘Söh­nen der Pro­pheten’ (v.14) von denen bei Elischa oft die Rede ist. Aber trotzdem ist er in dem selben Land Israel tätig, das durch das Stichwort ‘Jerobeam’ an den Zerfall des davidischen Reiches und die kultische Absonderung erin­nert, die von den Deuterono­misten bekanntlich als die ‘Sünde Jerobeams’ gebrandmarkt wird. Ähnlich wie bei Elia-Eli­scha bringt der pro­phetische Auf­trag Amos soweit, daß er mit der politischen Macht­spitze zu tun hat: er wird vor dem König als ‘Aufruhr-Stifter’ (v.10) angeklagt. Es wird ihm also, ähnlich wie Elia von Ahab (1 Kön 18,17), vorge­worfen, das sein propheti­sches Wirken, die ganze Volksge­mein­schaft des Königreichs Israel (s. ‘Haus Israel’, ‘das Land’ v.10) ins Unglück bringt: Amos wird zum politisch gefährlichen erklärt.


Die Vorwarnung vor dem sicheren Untergang öffentlich zu verkün­den ist keine angenehme Aufgabe. Amos führt sie aber (Am 5,10) – offensichtlich zur Unlust der Hörenden – aus und macht sich selbst zum Gehassten und Verabscheuten. Von der dreimal wieder­holten, dringend warnenden, Verbannungzu­sicherung (in dieser Form sonst nicht im AT), befinden sich zwei in unserem Text (vv.11 und 17). Umso verständlicher ist der Zusammenstoß mit der Religion, die viel­mehr den Trost und die Befreiung, Schutz und Geborgenheit bei Gott vermitteln und sich um Lebenszusicherung bemühen will. Deswegen weist Amos sich selbst als ‘kein Prophet’ (v.14) aus und sein Selbstverständnis beruht auf dem ‘Genommen­sein’ durch Gott selbst (v.15), was ihm möglich macht, im drit­ten und letzten Teil (vv.14-17) des Textes auf den unmittelbaren Angriff eine mindestens gleich harte Antwort zu geben: die prie­sterliche Identität Amasjas ist erschütternd in Frage gestellt, das Versprechen Gottes aber wird bejaht (v.17).

Niko Bilić SJ

21.11.1996