Očeva volja

u Isusovoj prispodobi o dva sina (Mt 21,28-32)

Dobra je egzegeza, dobro je tumačenje Biblije koje nas vodi natrag k Riječi Božjoj i daje nam da je iznova, još bolje razumijemo. Evo prave prilike da se u pouci Isusa, Učitelja, s poštovanjem, duboko poklonimo vječnom misteriju Očeve volje koju treba izvršiti (usp. Mt 21,31) i da je iz blizine što dublje promotrimo. Volju Oca nebeskoga najviše otkrivamo u središtu, u žrtvi Sina njegova jedinoga, ljubljenoga, koja započinje na križu, a završava se Uskrsom – Prvina usnulih, kao prinos sama sebe daje Ocu (usp. 1 Kor 15,20), koji će ga nato “posvema uzvisiti i milosno mu dati ime nad svakim imenom” (Fil 2,9).

Očev vinograd

Svaki put u molitvi “Oče naš” zazivamo: “Budi volja tvoja!”, baš kao sam Gospodin u Getsemanskom vrtu (Mt 6,10; 26,42). Prorok Ezekiel od davnina u izravnoj polemici objavljuje da je put Gospodnji pravedan (Ez 18,25). Pogledajmo tu pravednost, uđimo u srce očevo kako nam ga Gospodin i Učitelj u svojoj prispodobi ocrtava! Osjetimo očevu dušu, pogledajmo sinove njegovim očima!

Otac ima vinograd. Sve je spremno, zrelo, osunčano, slatko, sočno. Milina! Otac prilazi i progovara očinski, toplo i blisko: “Sinko! Rođeni! Dijete moje!” (grč. τέκνον Mt 21,28). Potiče, bodri, pokreće. On pristupa i prvomu (r. 28) i drugomu sinu (r. 30).

Prvi sin

Otac u svojoj velikodušnoj, strpljivoj roditeljskoj mudrosti dopušta i prihvaća da prvi – prema proročkom opisu – bezbožno (usp. Ez 18,27) odgovara: “Neću!” (Mt 21,29). Razara očinski autoritet, vrijeđa očevu ljubav.

Prvi sin predstavlja carinike i bludnice (Mt 21,31.32) koji su zaglavili u svom grijehu i hode putom nepravde. Ali prvi sin je također poput sina razmetnoga (usp. Lk 15,17-19). Uvidio je i odvratio se od svoje bezbožnosti, odvratio se od svoga ne-djelovanja (usp. Ez 18,27.28), od svojega “neću”. Obratio se je. Poslušao je Ivana Krstitelja koji je “došao k nama putom pravednosti” (Mt 21,32). “Predomislio se i otišao” u vinograd (21,29). Otac radosno može reći: Sada “izvršava moje pravo i pravicu” mojega srca (Ez 18,27). Prikuplja sin slasne plodove. Ima život.

Istim očinskim srcem otac gleda i drugoga sina. Evanđelje ističe da mu na isti način pristupa (grč. ὡσαύτως “isto tako” Mt 21,30). Drugi sin međutim, predstavlja nositelje vlasti u hramu i u narodu (usp. “glavari svećenički i starješine narodne” Mt 21,23). Predstavlja Božji narod. Nas predstavlja. Nama Isus nudi pouku. Daje nam da sami vidimo (usp. Ez 18,28; Mt 21,32) pa da se obratimo.

Drugi sin

Gledajući pred sobom ne svoga tatu, nego “gospodara”, “gazdu”, drugi sin kaže: “Evo me, tu sam. Ja sam onaj pravi. Ja (grč. ἐγώ Mt 21,30)!” Ali sve samo na toj egoističnoj riječi ostade. Bolan je rascjep između riječi i djela.

Obvezali smo se na pravednost, sklopili smo savez s Bogom, ali odvratili smo se od svoje pravednosti (Ez 18,26). Činimo nepravdu – prema Bogu, prema svojima, i prema sebi. Kad je Ivan Krstitelj došao i pozivao: “Obratite se!” (Mt 3,2), nismo mu povjerovali (usp. Mt 21,32). Hoćemo li se sada predomisliti kad vidimo da se rasipni sin vratio ocu, da su carinici i bludnice poslušali glas? Nemamo života u sebi, oduzimamo život vlastitoj duši. Slatkoća, jedrina, obilje sunce koje se skrilo u bobicu grožđa za nas ne postoji. Vinograd ostaje tuđina, a ne baština.

Vječni Sin Očev

Pravi put nudi Pra-Sin odvijeka, Jedinorođenac Očev. On govori nama okorjelima, nudi nam priliku i pouku. On je sama sebe učinio neznatnim, ponizio se (Fil 2,8), dragovoljno prihvaća da bude sluga premda je Sin (2,7). Sama je sebe opustošio (2,7). Odrekao se svojega božanskoga lika i uzeo naš ljudski lik. Od prve kaže: “Da!” te izvršava volju Očevu i u smrti, ne slavnoj poput Mojsija koji je uzišao na goru i motrio obećanu zemlju (Pnz 34,4), nego u sramotnoj smrti na križu (Fil 2,8) koja znači prokletstvo (Pnz 21,23). Sve ono neizmjerno, dragocjeno bogatstvo vlastitoga ljudskog života on napušta. Odriče ga se na križu. Predao ga je u ruke Očeve.

Isus je Sin Očev. Ne samo da je, kao i njegova Majka, rekao “Neka mi bude!” (Lk 1,38 usp. “Kako hoćeš ti!”, “Budi volja tvoja!” Mt 26,39.42) i otišao u vinograd Božji, nego je radi nas postao trs tako da mi možemo biti loze na njemu. To je volja Očeva. Križ je slika trsa na koji smo mi kao mladice nakalemljeni i primamo životne sokove. Primamo ne tek bujnu slast grozda, nego on nam samoga sebe daje, svoje tijelo i krv. To je volja Očeva.

26. nedjelja u godini A
čitanja: Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32

p. Niko Bilić, SJ

Molitva Kristu, Sinu poslušnomu do smrti, smrti na križu (Fil 2,5-11)

Gospodine Isuse, preko apostola Pavla tražiš  da u nama
bude tvoja misao i tvoj osjećaj (Fil 2,5), da naše srce bude
onakvo kakvo je tvoje Srce – Srce Sina Božjega koji je radi nas
ljudi postao sluga.

Gospodine Isuse Kriste, Ti si Bogu jednak. Ti si Bog. Sam si rekao: „Otac
i ja jedno smo“ (Iv 10,30).

Na početku su prvi ljudi stvoreni na sliku Božju. I u njima
je svojevrstan Božji lik. Ali oni su nasjeli zavođenju i htjeli
su biti kao Bog, htjeli su biti „bogovi“. Ti si, Gospodine Isuse,
išao upravo u suprotnom smjeru i ispravio si veliki lom koji je nastao.
Ti se odričeš božanskog prijestolja. Ostavljaš „lik“ Boga
i uzimaš „lik“ sluge Božjega (Fil 2,6s).

Poput starozavjetnog sluge Gospodnjega Mojsija, s kojim je Bog razgovarao
licem u lice, poslušan si do smrti. On je dobio posljednju zapovijed
da se uspne na brdo i ondje umre i to je poslušno učinio (Pnz
32,50). A ti si, Gospodine, učinio bitan korak dalje. Prihvatio si sramotnu
smrt na križu koja prema Zakonu znači prokletstvo (Pnz 21,23).
Uzimaš na sebe prokletstvo umjesto nas.

Dragovoljno si prihvatio poslanje, Isuse. Sama sebe si oplijenio, lišio
si se božanske uzvišenosti i dostojanstva, sama si sebe ponizio
(Fil 2,7.8).

Svojim poniženjem, Gospodine, došao si i do čudesnih
plodova. Za razliku od graditelja babilonske kule koji se dadoše na
silan pothvat kako bi sebi pribavili ime (Post 11,4), tebi Bog dariva ime.
Daje ti ime nad svakim imenom (Fil 2,9).

Kao što si sama sebe, Gospodine Isuse, do kraja snizio i spustio,
učinio se neznatnim, tako te Bog uzvisuje iznad svega. Tvoja proslava
vrijedi i za božanski prostor – ti i u nebu zavrjeđuješ klanjanje.
Tvoja proslava vrijedi i za ljudski prostor – za čovjeka zemljanina,
a i za podzemni svijet – za prostor pokojnih (Fil 2,10).

Svaki će jezik priznati da si ti Gospodin, Isuse. Svi ljudi trebaju
doći do čudesnog znanja do kojeg je Pavao došao u osobnom
susretu s tobom: Ti si Gospodin –  Kyrios, Adonaj (Fil
2,11).

 Osušena desnica (Lk 6,6-11)

Danas, 7. runa, slavimo svojega – nazovimo ga tako – trećega sveca: svetog Marka Križevčanina. Otvaraju se vrata nove, neobične školske godine, a u našoj bazilici Presvetoga Srca Isusova, kako ste već čuli, zbog obnove, redovita večernja sveta misa od danas počinje u 18:30, pola sata ranije nego dosada. Uz novi početak gledamo na hrvatskoga sveca Božjega kojemu već ime, prema njegovu zavičaju, sadrži znak križa, znak našega spasenja. Osim toga nečasno, neljudsko, zvjersko mučenje koje je podnio, odmah nam daje vrlo živo razumjeti kakve je muke mogao proživljavati čovjek iz Evanđelja “kome desnica bijaše usahla” (Lk 6,6).

Zahvalan sam što na ovaj način s našeg maloga, skromnog, a marljivog isusovačkoga Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na zagrebačkom Jordanovacu smijem razmišljati u svjetlu Božje Riječi. Neka to bude malen prilog razgranatoj Hrvatskoj katoličkoj mreži koja ustrajno među nas donosi proročki i apostolski glas Evanđelja. Sv. Marko Križevčanin mučeničku je smrt podnio s dvojicom isusovaca pa je to razlog više da želim prepoznati kako je bačen u ruke onom bezumlju (Lk 6,11) kojemu je Isus bio izložen na kraju evanđeoskoga odlomka koji čusmo.

Što se zbilo? Na svetom mjestu – u Sinagogi, u kojoj se Božji narod okuplja u zajednicu, u kojoj se sluša Božja riječ i uzdižu molitve Bogu; u sveti Dan Gospodnji, Rabbi Isus uočava čovjeka s bolnim hendikepom. A vrsni profesionalni poznavatelji slova Zakona i gorljivi obdržavatelji s farizejskim srcem daju se na vrebanje (Lk 6,7). Hoće li Isus pružiti pomoć, hoće li biti na usluzi čovjeku u njegovoj nevolji? Hoće li mu – kako evanđeoski jezik sugerira – dati odgovarajuću djelotvornu terapiju (θεραπεύω Lk 6,7)?

Oni koji po zvanju trebaju biti čuvari Božje ljubavi prepuštaju se duhu optuživanja (κατεγορέω Lk 6,7). Božansku pouku za život izopačuju u sredstvo za zasjedu i napad. Religiju zlorabe za svoje spletke i nadmetanja. Vjera im služi za agresiju na čovjeka. O čemu je riječ još bolje razumijemo pročitamo li proglas Isusov, neposredno prije ovoga opisa, koji ističe da je Dan Gospodnji tu radi čovjeka, a ne obratno. I da Sin Čovječji ima vlast nad tim svetim Danom počinka (Lk 6,5).

Srce Kristovo vidi i zna. Isus se okreće i djeluje u oba smjera: i prema čovjeku usahle desnice (Lk 6,8), i prema svojim istražiteljima (6,9). Njemu naredba, njima pitanje.

Mi, kad imamo neki hendikep i nešto što nas muči, po naravi postupamo drugačije. Zaklanjamo, pristojno prikrivamo, ne ističemo. Podnosimo svoju bol. Zašto bi to odmah drugi trebali znati? Kako li će bližnji gledati na čovjeka iz Evanđelja – možda kao na prokletnika, prema kletvi iz Psalma: “Nek mi se desnica osuši!” (Ps 137,5)?

A Riječ Božja već kod Abrahama u isti čas, čim ga predstavlja sa Sarom, odmah naglašava da nemaju djece (Post 11,30). Anđeo, kad pristupa budućoj Samsonovoj majci, takoreći bezobzirno, odmah, namjesto pozdrava, ističe: “Ti si nerotkinja!” (Suci 13,3). U Božjoj povijesti kao da upravo nedostatak stoji u središtu duhovnosti i plana spasenja. Je li tako i s ovim čovjekom od kojega Isus traži da pred svima okupljenima ustane i stane u sredinu (Lk 6,8)? On sluša i surađuje. Tako će biti s drugom zapovijedi (Lk 6,10).

A na bitno pitanje koje pogađa u srž: dobrotvor ili zlotvor, spas duše ili propast (Lk 6,9) – nema odgovora. Nema dijaloga. Markovo evanđelje baš će istaknuti kako su zatvorili u nesvetu, paklensku šutnju (Mk 3,4) što u Isusovu srcu izaziva i žalost i ljutnju (3,5). Sami su sebe hendikepirali. Globalizacija ravnodušnosti! – upozorava naš Papa Franjo i danas u 21. stoljeću. Oni će se napokon ispuniti bezumljem (Lk 6,11) u sveti Dan. Zaglavit će u svom zatvorenom krugu raspravljanja o tome – recimo kolokvijalno – kako da Isusa srede.

Ruka u jeziku Svetog pisma označava vlast i moć za djelovanje. Naznačuje sposobnost za poduzimanje. To iz iskustva odmah razumijemo. U hrvatskom jeziku vrlo je slično kad ističemo primjerice u čijim je rukama neki važan projekt, ili kada ustvrđujemo da nam je nešto pošlo ili nije pošlo za rukom. U biblijskoj je povijesti polazište i središte Božja jaka ruka, snažna, uzvišena desnica kojom je izveo svoj narod u slobodu (usp. Izl 13,9). Bit će posve uobičajeno čitati u očitom prenesenom značenju kako Bog svoju riječ objavljuje “po rukama” proroka (usp. 2 Kr 17,13).

Na toj pozadini odmah nam je jasno kako osušena desnica označava širu sliku. Čovjek je zgrčen, zakočen, sputan, oduzet. Obuzela ga je nemoć. Čudo koje se zbiva, dar koji dobiva ovaj čovjek u Sinagogi, kada dvaput poslušano izvršava Kristovu zapovijed i surađuje s milošću, ima teološku dubinu koju potvrđuje evanđeoski opis samoga ozdravljenja: “ruka mu zdrava” (ἀποακατισθάνω Lk 6,10). Ista je to riječ koju primjerice učenici rabe kad pitanju uskrsloga Gospodina hoće li sada uspostaviti kraljevstvo Izraelovo (Dj 1,6). Teologija će uzeti upravo tu riječ za opis one blažene sveukupne obnove svega stvorenja u Kristu kojoj se nadamo (ἀποκατάστασις). Na riječ Kristovu čovjeku je ponovno iz temelja uspostavljena, obnovljena njegova moć da djeluje.

Još nam je važnije i draže da je prema trpnom glagolskom obliku (ἀπεκατεστάθη) u evanđeoskoj jeziku sam Otac nebeski kao subjekt na djelu. Čovjek, izvršavajući Kristov nalog, blagoslovljeni je objekt Očeva zahvata. Kad surađuješ s Kristom, Bog sam čudesno i spasonosno djeluje u tebi! Rezultat silan! Evanđelje jasno ističe: čovjek sam može ispružiti ruku (“on učini” Lk 6,10). Dana mu je njegova samostalnost.

Kakva je to Isusova metoda da njegova sućutna duhovna sila tako duboko prodire? Kod raspeća, na križu postat će bjelodano. One ne vreba podmuklo iz potaje ni ne optužuje, ne zlorabi Božji Zakon, ne okrivljuje, ne osuđuje ni ne izvrgava ruglu. On dopušta da njegova božanski dobra i božanska snažna ruka bude – ne tek ponešto zgrčena i povrijeđena, – nego do kraja izmrcvarena, satrvena, posve oduzeta, ne od bolesti ili naravne slaboće, nego od krvničkoga čavla koji ju je bijesno, uz preoštru bol prikovao uz križ. Usahla je, krv je istekla.

Misterij Kristova križa znači da je i on, što se ljudske naravi tiče, prihvatio tu potpunu nemoć za djelovanje, nasilno obustavljanje pouke, navještaja i čudesa, premda bijaše u punoj snazi. To je tajna Kraljevstva Božjega za koju je sveti Marko Križevčanin dao život.

Molitva s čovjekom usahle ruke

Spasitelju dobri zaustavi svoj božanski pogled na meni i ti sam otkrij što je u meni obamrlo, zakočeno i zgrčeno. Gdje se ne mogu protegnuti kako želim, gdje se moja duša ne može vinuti i dosegnuti tvoje visine.

Pokaži mi usprkos mojoj želji da prikrijem, usprkos mojemu stidu, gdje su to moje sile prikraćene i osakaćene, bilo zbog mojih grijeha i uludo utrošenih snaga, bilo zbog zloće bližnjih ili pak zbog zakona svijeta.

Objavi mi, Gospodine, da ti imaš vlast i moć izliječiti i moje srce i moje ruke. Pokaži mi danas da se s povjerenjem mogu osloniti na te. Pokaži mi da si ti suvereni gospodar svetih propisa i da je tvoj dan ovdje radi čovjeka – radi mene.

Tebi povjeravam svoju nemoć i nedovršenost, svoju čežnju da dohvatim, a ne mogu. Tebi predajem svoje svete želje koje još čekaju odgovor. U tvoje srce stavljam svu žudnju mojega bića da izvršim sve što valja i apostolski žar da tvoje djelo dođe do konačnoga ispunjenja. Amen.

Uz #današnjeEvanđelje (subota, 22. tjedan): Lk 6,1-5

Ti imaš vlast nad posvećenim Danom počinka koji je tu radi nas. U našoj gladi štitiš nas od farizejskih napada. Poput div-kralja brineš se za nas. Upozoravaš na Očev Dom i na Pismo tako da ne ostanemo samo na propisima i običajima - bez Boga. Pouči me da u tvojem Duhu pomno čitam i primim Riječ koju nam Otac dade kao božansku pouku za život! Tako da i dušu nasitim.