petak, 4. svibnja 2012.

Poznaje svoje

4. vazmena nedjelja (god B)            poslušajte! (audio) 

Nedjelja Dobroga Pastira – svjetski dan molitve za duhovna zvanja

Na 4. vazmenu nedjelju, nedjelju Dobroga pastira, došao nam je dan duhovnih zvanja ili točnije dan molitve za duhovna zvanja. Naš Sveti Otac, papa Benedikt XVI., današnji namjesnika Isusa, Dobroga pastira, i nasljednik Petrov, upućuje nam usrdan poziv. Zove nas da zaufano sklopimo ruke. Molimo, po Kristovoj zapovijedi; molimo da dobrostivi vlasnik i gospodar, kojemu je stalo i nije mu svejedno, pošalje radnika u žetvu svoju (Mt 9,38)! U svijetu koji se dobrim dijelom guši u ekonomskoj krizi opet se nudi lažna vizija kako je u bogatstvu rješenje i kako nema pod suncem drugoga doli profita po čemu se možemo spasiti. Stoga smo danas još osjetljiviji na duhovno zvanje i na darove Duha.
Dok se u suvremenu društvu sugerira neko izjednačavanje raznih religija i njihovih vjerskih službenika, s posebnim žarom srca mislimo na tolike svećenike i časne sestre, na fratre i patre koji su životom i dobrotom jasan znak gdje Božja ljubav jest, a gdje su samo ljudska lukavost, hladna želja za osvajanjem i muklo podjarmljivanje. Pred Kristom, Dobrim pastirom, jasno nam je: neki pokret, koliko god organiziran i raširen, ako u jezgri nema ljubavi Božje, ne može se nazivati religijom. Gospodin poznaje svoje. Pred njim, Dobrim pastirom, jasno nam je: Veliki projekt zajedništva u Europskoj uniji ima budućnost samo ako s poštovanjem prepozna istinsku vrijednost duhovnih zvanja. Otpočetka Gospodin Isus opominje: čuvajte se lažnih proroka, zamaskirani su ovčjim odjelom, ali ostaju vuci grabežljivi (Mt 7,15). Stoga iz dna duše danas molimo: Bože, podari nam dobrih pastira!
Koliko put vam se dogodilo da susretnete nekoga tko vas želi dobiti na prijevaru, iskoristiti za svoje poslove i nacrte. Složit će vam priču da vas pridobije. Hini i smješka se, a napada i bode u srce. Gura svoje, traži za sebe. To je logika vuka o kojem Isus govori u Evanđelju. O takvima Isus zbori, kad kaže apostolima da ih šalje među vukove (Mt 10,16). Suprotnost je Kristovoj slici ovaj izopačen stijeg vuka koji grabi plijen i razgoni ovce (Iv 10,12). A pod uskrsnim stijegom, dok se slavno vijori, Sin je Božji koji sama sebe oplijeni (usp. Fil 2,7) i okuplja svoje, s čežnjom gleda na jedno stado (Iv 10,16), a ne samo na sebe. Isus je jasan: on svoju vlastitu dušu (ψυχη, nefeš ) daje svojima, svu svoju životnu silu i životnu čežnju polaže za svoje (Iv 10,11.15.17). Sve bogatstvo svojega unutarnjega života postavlja kao zaštitu ponad svojega stada, kao plašt koji štiti. To je najveća ljubav: život daje prijateljima (Usp. Iv 15,13).
U naše je vrijeme vrlo moderno krivicu svaliti na drugoga, razgolititi i ocrniti, sotonizirati; raskomadati i rastrgati život drugome, a ne život dati. Opet i opet nasjedamo i zaboravljamo kako se u svakome od nas skutrio vuk grabežljivac i vreba. A Gospodin poznaje svoje. Gdje nam se ukaže zgoda, volimo iskoristiti, uzeti drugome za sebe. Čovjek nosi u sebi zlu sklonost za izrabljivanjem bližnjega: poseže za njegovim osjećajima, mislima, za tijelom, a najčešće i posve otvoreno gleda kako će izmamiti novac. Svi smo danas prozvani! Zato se traži ozbiljno i temeljito obraćenje, nasljedovanje Isusova primjera. On je posve drugačiji. Svu svoju žudnju on okreće u drugom smjeru: ne prema sebi samome, nego polaže je za svoje. Ne smjera na svoj probitak, nego se daje za nas. Zato treba ići na nedjeljnu misu: da se liječimo od svoje sebičnosti, da se hranimo Božjom ljubavlju, Kristovom snagom.
Kao i u toliko drugih slučajeva, Gospodin svoje riječi o dobrom pastiru vlastitim primjerom potvrđuje i daje im vjerodostojnost. U čas kad su došli s mačevima i toljagama, nije on pobjegao i ostavio svoje apostole, nego jasno traži: "Pustite njih!" (Iv 18,8), a sebe sama neskriveno predaje. "Ja sam", veli (Iv 18,5). Njega traže. Potom – čusmo prije dva tjedna na Bijelu nedjelju – iznova pokazuje da je Dobri pastir. Ostale apostole ostavlja po strani i odmah nakon pozdrava sav se posvećuje Tomi (Iv 20,27). Liječi ranu njegove nevjere, spašava ga iz trnovita guštika sumnje. Vraća izgubljenu ovcu. Gospodin poznaje svoje.
Duhovno zvanje i svekolika kršćanska vjera počivaju na iskustvu bliskoga poznavanja. Na dan Uskrsa jasno je Isus vidio da pred njim stoji Marija Magdalena, pa ju je imenom pozvao (Iv 20,16). Prepoznata i sama prepoznaje. "Poznajem svoje i oni mene poznaju" – govori Gospodin (Iv 10,14). Slično se zacijelo svaki svećenik, svaki redovnik i redovnica mogu prisjetiti iskustva kad je Bog progovorio baš njima i tako započeo svetu povijest duhovnoga zvanja. Moglo je to biti vrlo prodorno i naglo; najčešće je ipak tiho, nenametljivo, skrovito i tijekom dužega vremena. A uvijek – kako postojano svjedoči Crkva na svom prokušanom povijesnom putu – uvijek se klica zvanja njeguje i razvija u obitelji. Stoga je molitva za duhovna zvanja uvelike molitva za zdrave obitelji, što je u današnjim čudnim nacrtima zamračene zapadne civilizacije, koja se u betonu i staklu gradova uporno odvaja od prirode i normalnoga zajedništva, osobito potrebno.
Prema biblijskim svjedočanstvima Gospodin Isus utjelovljuje i ispunja Božja djela najavljena u Starom zavjetu. Koja je to utjeha čuti odlučne Kristove riječi: On je Dobri pastir! On, sam Gospodin, ispunja drevno proroštvo kojim je Bog obećao da će preuzeti službu jer se oni zato zaduženi iznevjeriše (Ez 34,11). Počeše napasati sami sebe, umjesto da napasaju stado njegovo (Ez 34,2.8.10). Nisu ispunjavali svoju zadaću, zato sam Gospodin mora doći. I, evo, dolazi u svojoj božanskoj logici, dolazi izvršiti i nadoknaditi ono u čemu su ljudski pastiri zakazali i iznevjerili se. Na Dan Dobroga pastira psalam u kojemu molimo: "njegov smo narod i ovce paše njegove" ima svoju punu vrijednost (Ps 100,3; usp. 95,7). Pred Isusom jasno je što znače drevne riječi: "Gospodin je pastir moj" (Ps 23,1)! Nije to samo pjesnička slika.
"Moj glas slušaju" – govori Gospodin (Iv 10,16). Ljubav i prijateljstvo žive od dragocjenih trenutaka kad slušamo što nam bližnji ima reći. Vrijedno je dopustiti mu da, kako se to kaže, izrekne sama sebe, tj. da iznese i podijeli što u duši nosi. Za to treba uzeti vremena, na to se treba odvažiti. Hrabrost i snaga potrebna je za pristupanje i ulazak u blizinu drugoga. Štoviše samo onaj tko zna uživati u glasu svoje drage, odnosno svoga dragoga, učinit će bitan korak koji vodi prema zajedništvu. Znano je iskustvo: ako nam je netko na srcu, ako smo povezani, po glasu već znamo kako mu je. Dovoljno je da poslušamo kako govori i već je jasno. Na takvu blizinu i ljubav danas smo opet pozvani! Kao što je Isus povezan s Ocem, tako nas prima da mi budemo povezani s njime. Crkva kao dragocjenost čuva sakrament ispovijedi gdje mogu pred Bogom otvoriti svoju savjest, bez pretvaranja, i onda u riječima svećenika mogu opet čuti Božji glas, čuti kako Gospodin poznaje svoje.
Isus je izravno imenom i prezimenom pozvao Petra (Iv 21,15) i triput ga pitao o njegovoj ljubavi (r. 15–17). Triput mu je ponovio zapovijed kojom mu povjerava svoju vlastitu službu dobroga pastira. Pasi, Petre, moje male janjce! Čuvaj moje ovce! Budi im pastir. Budi kao ja (usp. Iv 21,16.17)! Bijaše to uspješna pouka koja se duboko zasjekla u Petrovu dušu. Sam je osjetio, pa svjedoči "ni u kome drugome nema spasenja" (Dj 4,12). Dok je slušao po jedno pitanje i jednu zapovijed za svako svoje zatajenje, iskusio je po kome se može spasiti. Plodno je Isus odgojio nasljednika. Čujemo u Djelima apostolskim (4,8–12): sada je Petar pun Duha sada on donosi zdravlje bolesnomu, baš kao što je to Gospodin činio. Sada on više ne skriva svoju povezanost s Kristom, više nije u strahu zatvoren u dvorani, više ne trči prema praznomu grobu, nego odvažno govori i poučava.
U dragocjenim danima poslije Uskrsa, koji su najvažnije vrijeme za kršćansku vjeru, dobro je iz Evanđelja poslušati riječi kojima Isus posve otvoreno unaprijed govori o svome uskrsnuću. Ovih četrdeset dana, kada je Isus već proslavljen, već u slavi Očevoj, a ipak brojnim dokazima pokazuje svojima da je živ, prevažni su (usp. Dj 1,3). Sada je čas da razumijemo o čemu je riječ: Sam od sebe polaže život. Vlast ima položiti ga, vlast ima opet uzeti ga. To je zapovijed Očeva koju vjerno izvršava (Iv 10,18). Očeva je ljubav to što polaže svoj život zato da ga opet uzme (r. 17). Božanska ljubav u njemu tolika je da može ne samo umrijeti nego i uskrsnuti. To ponovno uzimanje položena života svrha je na koju smjera Božja ljubav. To su učenici tijekom četrdeset dana osjećali i gledali. To je sila koja okuplja živu Crkvu oko oltara i danas!

Nema komentara:

Objavi komentar