Četvrta korizmena nedjelja (B)
Došlo nam je sunce. Veselimo se svjetlu koje obasjava naše domove i naše
ulice, naša lica i naše korake. U dnu svoga bića mi žarko želimo da sunce Božje
obasja našu savjest i izliječi nas od svih mračnih djela. Evo i danas gori
svjetlo na ispovjedaonici kao podsjetnik i poziv na Božju svjetlost. Mi žarko
želimo biti takvi da ništa ne moramo prikrivati zato što bi bilo zlo i grješno,
zato što bi se protivilo Božjem zakonu ljubavi.
Kao što je Mojsije napravio zmiju od mjedi i postavio je na stup tako da
svatko tko pogleda u nju ozdravi, tako i mi podignimo svoj pogled prema križu!
Dopustimo savjesti da punim glasom progovori. Odrecimo se grijeha s iskrenim
kajanjem!
Nedjelja je smirenja. U noćnom razgovoru kad se buka svijeta stišala, vreva
smirila, kad nema više prodornih pogleda radoznalicâ i uhodâ, kad uši doušnika
spavaju, visokopozicionirani Židov, član Velikoga vijeća Nikodem u neposrednoj
je blizini Isusovoj, sluša spasonosne riječi. Je li ta noć bila nalik onoj
betlehemskoj kad je zemlja utihnula i smirila se, a nebo se raspjevalo? Možda
je to susret na nekom kraju istoga onoga Maslinskoga vrta u kojem će se zbiti i
sveta molitva predanja: »Oče, kako ti hoćeš« (Mt 26,39)! Učitelj Isus vodi učitelja
u Izraelu do bitnoga: Bog ljubi svijet (Iv 3,16) – ovaj svijet
kakav poznajemo, u kojem je i zakrvavljena Sirija i naša hrvatska sadašnjost, u
kojem su autobusi u kojima djeca stradavaju, i ljudi koji nemaju dosta za
dnevni život, oni koji gladuju do iscrpljenosti od egzistencijalne muke i oni
koji u zelenom, nemilice, do visokoga pijanstva slave svetoga Patrika ili punim
glasom raspiruju vatru hrvatskoga derbija. U vrtu, kao na početku Adam – čovjek
– pozvan je u razgovor s Bogom. Sada Bog nije ostao na riječima. Riječ
je tijelom postala. Bog je dao svoga Sina da nijedan koji u nj vjeruje ne
propadne, nego da ima život vječni.
Zna Nikodem svetu povijest. Ima je takoreći u malom prstu jer to je osnovni
zakon zajednice u kojoj živi. Poznato mu je kako je u pustinji Božji narod bio
napadnut od ljutih zmija i onda je podignut spasonosni znak (Br 21,9). Trebalo
je u nj pogledati i čovjek bi ozdravio, trebalo je njemu pokloniti svoju
pozornost i vjeru kao što i mi danas, kad pristupamo sakramentu ispovijedi, gledamo
na Isusa milosrdnoga, raspetoga mučenika koji je Jaganjac, žrtva što se Ocu
prinosi kako to divne slike mozaika u župnoj crkvi na Jordanovcu predočuju. Kad
primamo sakrament pričesti, gledamo u Isusa koji je kruh živi. Kad slavimo
Euharistiju, gledamo u Isusa koji lomi kruh, slavi svoju Pashu u kojoj je i
svećenik i žrtva.
Zna Nikodem i kako su tu istu zmiju od mjedi poslije ljudi pretvorili u
izopačen, perfidni objekt krivovjerja. »Nehuštan« govorili su (2 Kr 18,4) i
klanjali mu se, stavljajući ga namjesto Boga. A onda ih je idolopoklonstvo
dovelo do žalosnoga svršetka. Odmah se možemo pitati što je to u našem životu
što nam je Bog dao na spasenje, a mi smo to preokrenuli u svojega idola. Koji
je to dar života koji smo pretvorili u lažnoga Boga i dali da nas zarobi: Je li
to hrana i tjelesne sile, ljepota, izgled? Je li to novac i naš društveni
položaj, ugled? Je li to spolnost i naši osjećaji, bogatstvo našega srca koje
pretvaramo u siromaštvo? Ili mediji, zabava, internet, užitak? Korizma je pravo
vrijeme da se preispitamo i ponovno vratimo izvornom Božjem nacrtu o čovjeku.
Gdje smo to, ne daj Bože, Isusa raspetoga i svetoga uzeli za neko svoje razorno
krivovjerje daleko od Boga i Crkve?
Zajedno s Nikodemom slušamo kako Sin čovječji treba biti uzdignut.
Zbit će se baš kako je već o sinčiću u hramu nagovijestio starac Šimun: bit će
uzdignut kao znak (Lk 2,34). Posve realno to će se ostvariti kad Isus bude
razapet na križ. Zbit će se to i kad bude slavno podignut iz groba. Zbit će se
napokon i na slavni dan uzašašća kad pred svim okupljenima bude uzdignut onamo
kamo oduvijek pripada, na sveto božansko prijestolje.
To je iskonski božanski projekt za čovjeka – slika Božja! Ne noć, nego
svjetlost! Ne razaranje i zaplitanje u vlastite sile, nego uzdignuće i
uzvišenje snagom Božje ljubavi, snagom otkupljenja. Sv. Pavao
piše kako nas je Bog zajedno s Isusom uskrisio i kako smo zajedno s njime
postavljeni u nebesa (Ef 2,6). Isti je Otac nebeski koji tako ljubi svijet da
daje Sina – isti onaj koji ga slavno uzdiže iz groba, koji ga uzima k sebi u
nebeske visine. Zato: ne grijeh i mržnja, nego Božja svjetlost, ne propast,
nego život s Isusom, život vječan!
Do koje mjere seže velikodušan Božji nacrt za čovjeka?! Isus će jasno za
sebe reći: »Ja sam svjetlo svijeta« (Iv 8,12)! A onda će objaviti i novu divnu
tajnu: »Vi ste svjetlo svijeta« (Mt 5,14). Pokazuje koliko nas u svojoj dobroti
želi približiti sebi i sjediniti nas sa sobom. Zato trebaju svijetliti naša
djela da ljudi vide i slave Oca na nebesima (usp. Mt 5,16). Neka bude bjelodano
da su naša djela – i ona najmanja, najnevrjednija – u Bogu učinjena. A mi, što
mi činimo? Zato naše grijehe trebamo spaliti u vatri, na jarkoj sunčevoj
svjetlosti njegove ljubavi. Zato naša trpljenja postaju dio njegove spasonosne
muke, naša zastranjenja i bludnje dio njegova križa koji na svoja leđa uzima.
Zato smo i mi znak ovomu svijetu, znak koji pokazuje milost Božju – Isusa
samoga.
Učitelju, Bože moj, povedi me u vrt svete pouke i potpunoga predanja. U
tišini moje noći objavi mi tajnu svoje snage i moje slabosti. Pokaži mi moju
izopačenost i grijeh, i svoju ljubav koja život vječni daje. Dođi i rasvijetli
moju tamu, zasjaji u svakom skrivenom kutku moga bića da mognem i ja biti tvoje
svjetlo.
Nema komentara:
Objavi komentar