Vođa naš (31. nedjelja A)

(uvod:)

Slušamo riječi, slavimo Kristovu žrtvu, molimo… Tako nam se duša krijepi i prikuplja nove snage za život. Ako osjećamo u sebi naravnu želju da budemo prvi (usp. Mt 23,6), evo prigode da se još jednom pridružimo jedinomu Učitelju našem, Isusu. Tko s njime trpi, s njim je i proslavljen. Ako od naravi vruće želimo pokazati se i biti viđeni (usp. Mt 23,5), evo divne prilike! Zaustavit ću se, smiriti srce uznemireno pred jednim Ocem našim, onim na nebesima (Mal 2,10; Mt 23,9). On će s ljubavlju promotriti, on jedini s punim će priznanjem pogledati i prihvatiti tko sam i što sam.

Jedna dobra majka jest poput jesenskoga sunce koje nas razniježi svojom prodornom vedrinom i sjajem. Majka svu toplinu svojega srca dariva djetetu da ono može živjeti i rasti. Majka ljubi svoje dijete, ma i dušu bi za nj dala! S takvom je ljubavlju Pavao sa svojim suradnicima bio među Solunjanima, toliko ih je zavolio (1 Sol 2,8) . Stoga su oni mogli osjetiti da je Pavlovo propovijedanje uistinu poruka Božja – Božja, a ne tek ljudska riječ (1 Sol 2,13). Zna Pavao da je Bog veliki kralj (Mal 1,14), zna izučeni pismoznanac kako već prorok Malahija piše o svetosti Božjega imena među svim narodima pa on zdušno kreće preko granica izabranoga, židovskoga roda da postane Apostol pogana – Apostol naroda. Davno je uspostavljena božanska želja da Gospodnje ime bude proslavljeno među narodima.

Dok se čitaju ozbiljne Kristove riječi o pismoznancima i farizejima koji zasjedoše na Mojsijevu stolicu, svećenik zapravo ne treba propovijedati svojim slušateljima, nego samomu sebi. Svećenike Gospodin opominje (Mal 2,1). Važno mu je što su svećenici k srcu uzeli (2,2). Do čega im je stalo? Pogrešno postupaju ako se dovedu do toga da ih preziru u narodu (2,9). U onome koji je po svojoj struci pismoznanac, zadužen za proučavanje i prenošenje zapisane Božje pouke za život i Kristove radosne vijesti o Bogu ljubavi, posebno će odjeknuti evanđeoska upozorenja o onima koji vežu i ljudima na ramena stavljaju težak teret, a sami ne žele ni prstom ga pokrenuti (Mt 23,4). Krist Isus, dubinski poznavatelj čovjeka želi spasiti od kobnog rascijepa između riječi i djela, između onoga što govorimo i onoga što činimo. Ta bolesna duhovna šizofrenija nužno vodi u propast.

Isus je dobro znao što je u čovjeku (Iv 2,24) pa mu je znana naša iskonska sklonost da "pravimo teatar" – na to upućuje evanđeoski tekst kad piše da pismoznanci i farizeji čine svoja djela zato "da ih ljudi vide" (θεαθνηναι Mt 23,5). Cilj im je da budu "na sceni". Gospodin Isus oslobađa od te razorne želje. On sam skidao je terete ljudima (usp. Mt 23,4). Koliko ih ima koje je doslovce uspravio i izliječio ih od njihove zgrbljenosti, usahnulosti i uzetosti, uklanjajući teret fizičke bolesti!? Koliko ih je snagom njegove riječi primilo Božje oproštenje, pa im je duša predahnula od mučne grižnje savjesti, od preteškoga tereta grijeha?! Gospodin Isus činio je što je naučavao i ostaje spasonosni uzor sklada između riječi i djela.

Danas slavimo zajedničkoga Oca na nebesima, jednoga Boga, onu njegovu stvarateljsku ljubav i moć kojom nam daje da jesmo. Naš je Stvoritelj. Na nebesima je, skrovit, kao najmanji poslužitelj, premda je objektivno najveći i beskrajno velik. Uzdižemo danas dušu i pogled prema jedinomu našem Rabiju, velikom i svetom Gospodinu – Isusu. On je sam na svoja pleća natovario teško breme naših grijeha. Križ je njegov naša ljudska odluka da ga odbacimo. U nedjelju mu – njemu istome – kličemo kao slavnom Sinu velikoga kralja Davida, od njega očekujemo kraljevanje, a u petak već s pjenom na usnama i krvožedni u duši urlat ćemo: Raspni, rasni ga! Ukloni, smakni!

Vječni Božji Sin ponizio se i sama sebe učinio nejakim, nježnim djetetom (νεπιος 1 Sol 2,7). Postao je ranjiv i smrtan čovjek radi nas. Snizio se na Posljednjoj večeri doslovce do zemlje da bude sluga koji pere noge (Iv 13,5). Ostao je poslušan do smrti na križu – kako će sažeti sv. Pavao (Fil 2,7). I baš ga je stoga Bog uzvisio. Zato je u njemu velebno i slavno Božje ime – ono o kojemu Malahija piše (1,14; 2,2).

U krizi Crkve i naroda, dok kvazi-religiozni fanatizam zove na teror, a Europska se Unija razjedinjuje na "euro" i "ne-euro", evo nas da se iznova orijentiramo i upravimo svoj pogled i svoje korake za jednim, jedinim pravim vođom koji nam je sam ponudio: "Dođi, slijedi me!". To je Krist, Mesija – Pomazanik Božji. Pred njim nam postaje jasno da nam je svima jedan Otac, onaj nebesima (usp. Mal 2,10; Mt 23,9), a svi smo mi braća (Mt 23,8). Pred njim sami sebe proročkim riječima danas iskreno i žudno pitamo: Zašto smo onda jedan drugome nevjerni? Zašto skrvnimo sveti Savez otaca? (Mal 2,10)

S pravom promišljamo je li nam zdrav orijentir ikad bio potrebniji. Jesmo li ikad bili neodlučniji i zbunjeniji? I oni najoštriji i hrabri pitaju se danas: Što sad? Kako dalje? A sveti Božji Pomazanik nudi nam savršeno ogledalo, svjetli putokaz! U župnoj crkvi Bezgjrešnoga Srca Marijina koja je naširoko postala popularna po Cenakulu na prvu subotu u mjesecu, nastaje predivan, dragocjen mozaik. Čudesne ruke brata isusovca Zdenka Vidovića iz malih kamenčića tvore veliku umjetninu. Ondje se s jedne strane vidi kako Isus već kao dječak uzdiže pogled k nebu i prihvaća sudbinu janjeta, bit će Jaganjac Božji. S druge strane oltara raspelo svjedoči kako je ljubio do kraja i posvjedočio da je križ – ne prokletstvo – nego plodan put! Slavni Krist Pantokrator – Svevladar – visoko gore, ponad oltar pokazuje gdje je cilj: Božja proslava. Ne tek omiljenost i glasovitost, ne tek prevrtljivo ljudsko klicanje, nego važnost koju sam Bog ima i daje, slava koja ostaje. To je sveto ogledalo. To je Vođa naš koji zove: "Idi za mnom!"

(molitva poslije pričesti:)

Došao si, Gospodine. Obnavljaš svoj sveti Savez sa mnom.

Hvalim te danas, jer ti si uzeo težak teret mojega grijeha.

Tebe zazivam jer za tobom želim ići. Budi moj životni voditelj, moj pravi i jedini vođa.

Isuse, danas ti opet obećavam svoju vjernost. Ti si moj veliki i sveti Učitelj, moj Rabbi, moj Isus.