Uskrs u Godini vjere

Zvona neka opet svom snagom zazvone, neka ispune naše gradove i sela, srca neka napune nebeskom pjesmom! »Aleluja« odjekuje opet na kršćanskim usnama. I najskromniji obrok prima danas Božji blagoslov. Kruh je – osjećamo snažnije – tijelo Kristovo: napaćeno, u zemlju sahranjeno, proslavljeno. Uskrs nas najviše približava Ocu nebeskome i vječnome životu. Najviše pokazuje kamo smjera naša vjera jer gleda na cjelinu našega života koji je Božjim darom i roditeljskom ljubavlju jednom započeo, a s Kristom Otkupiteljem vodi u božanski beskraj. Isusovo obećanje raskajanomu razbojniku: »Danas ćeš biti sa mnom« (Lk 23,43) na uskrsni dan dobiva svoju potvrdu. Na Uskrs svijetu se pokazuje ono što su trojica odabranih svjedoka na gori preobraženja smjela vidjeti: Isus objavljuje svoje pravo lice. Sjaji neskrivena punina i sva vrijednost njegove osobe. Ne mora više Očev glas iz oblaka potvrđivati, sada je jasno: ljubljeni Sin, poslušan do smrti, smrti na križu, uslišan je, evo, u svojim silnim vapajima koje je upućivao onome koji ga može spasiti od smrti (Heb 5,7).

Nakon što nas je snijeg prije nekoliko dana obiljem i niskim temperaturama iznenadio, Uskrs ove 2013. godine ima poseban ton. Dira nas po licu i očima, po koži, rukama tijelu. Promjene su snažne, i presnažne. Puno življe možemo si predočiti kako je to moglo izgledati kad se pred zatvorenim učenicima pojavio Gospodin s ranama na rukama, na nogama, na boku. Za ovaj Uskrs oči cijele Crkve i velikoga dijela svijeta uperene su prema dobrome papi Franji. Nanovo je zapaljen interes za Kristovu Crkvu. Papa nam pokazuje kako, osim razvijene teološke misli i protegnute analize, ljudska gesta, izravan susret, odlučna rečenica osvaja našu pozornost. Kamere prate, novine oslikavaju i opisuju, prepričavamo i komentiramo. Ako je naše vrijeme vrijeme reklame koja želi osvojiti, papa Franjo od prvoga dana osvaja. Takav je Isus kad pokazuje rane na rukama i upozorava: »Evo, imam tijelo i krv«. Takav je Isus kad neposredno pita: »Imate li štogod za jelo?« (usp. Lk 24,39.41).

U bolnome vremenu kad mnoge muči neimaština, Uskrs donosi prvotnu, od Boga danu radost. Isus, vječni Božji Sin, pokazuje da se može i da se isplati biti čovjek usprkos muci i križu. Najbliži su ga iznevjerili i razbježali se; narod koji je u mnoštvu, oduševljeno, navijački kliktao kralju koji dolazi u Sveti grad, ostavio ga je i divljački zaurlao »Raspni, ukloni!«. Vrhuška i elita poslužila se svojom silom i ostvarila mračni plan: huška i osuđuje, ubija. A Isus s probodenim srcem dolazi živ. Pilat je dobro rekao: »Evo čovjeka« kad se na izbičevanu tijelu slijevala krv, ne više tek u kapljama kao u Getsemaniju, nego nemilosrdnim potokom iz rana od biča i trnja. Ali još više vrijedi ono što će Marija Magdalena pred grobom doživjeti kad oblivena suzama začuje svoje ime i prepozna da vrtlar nije vrtlar nego Isus. Evo Čovjeka! Kad u smiraj dana, dok večer stavlja koprenu mira na buru doživljaja, Učitelj dvaput proglasi »Mir vama!« bit će to opet isto: Evo Čovjeka! Dvaput govori, kao što je u Getsemaniju dvaput morao objaviti »Ja sam«. Tolika je zatečenost i pogođenost ljudi koji su popadali od silnoga proglasa (Iv 18,6). Uskrsli ponavlja riječ mira da bio donio Božje pomirenje u srca uplašenih, zatvorenih, koji su se svi redom iznevjerili svojoj savjesti i odluci da će ostati uza nj do kraja. »Evo čovjeka!« najbolje će iskusiti Toma kad mu Gospodin i Bog njegov priđe nalažući: »Pogledaj, prinesi prst, stavi ruku u ranu!« Isus Uskrsli jest čovjek, uzdignuti, slavni, potvrđeni – kakvoga Bog želi i za se uzima. Pavao u svojoj teologiji ističe kako je upravo uskrsnuće dovršetak žrtve, sada je istom dovršen Kristov prinos. U Isusu uskrslome izvor je onoga što papa Franjo ima u svome grbu: Bog se smilovao i odabrao ga je i zato Isus živi.

Pomaknuli smo sat na ljetno vrijeme. Počinje novo ubrzanje, vrijeme trčanja. Trči Marija Magdalena javiti učenicima. Trči Ivan, trči Petar – jedan brže od drugoga. U našu potragu za grobom, za mrtvim tijelom ulazi neočekivan preokret. Nisu povoji u grobu onako kako bi oni to htjeli i očekivali. Složeni, položeni, uredno leže. Pokreće se duhovna lavina u ljudima. Dolazi evo čas kad će se sjetiti što im je govorio o hramu koji će u tri dana opet biti sagrađen. A znaju oni dobro iz povijesti što to znači izgubiti i hram – sveto mjesto Božje prisutnosti – i grad i domovinu! Sve je propalo pred navalom babilonskoga silnika. Petar i Ivan znaju da je Učitelju propalo sve kad je zaustavljen u svojem čudesnom djelovanju. Sada moraju još upoznati Pisma kako treba da Isus ustane od mrtvih. Poziv je to i nama za terapeutski, ljekoviti studij Božje riječi. Dovršetak vazmenoga trodnevlja danas kao vjernici možemo pojmiti samo ako uzmemo ozbiljno Isusa učitelja: kao učenicima na putu u Emaus on nam može otvoriti oči, on svojom poukom može moje sporo srce zapaliti tako da gori u meni, Uskrsli Gospodin naše mučne riječi koje dobacujemo jedni drugima može sjediniti i preokrenuti u iskrenu zajedničku molitvu: »Ostani s nama!« Uskrs donosi dubinski popravak u naše gledanje na svijet, u naše osjećaje, u naše međusobno komuniciranje.

Uskrsnuće je otajstvo koje traži još veću disciplinu negoli pogled na Raspetoga. Pavao je, kako predaja pamti, morao pasti s konja da bi spoznao što se dogodilo. Djela apostolska svjedoče kako je Isus punih 40 dana morao mnogim dokazima pokazivati da je živ. Ne čudimo se kad Magdalena misli da su pokojnikovo tijelo odnijeli, kad apostoli najprije, kao i one noći na jezeru kad je Isus po vodi dolazio, misle da vide duha i svi redom ne vjeruju blagovjesnicama koje objavljuju da Gospodin živi. Ni danas kao ni prije 2000 godina nije dosta ni naša odluka, ni precizna pouka, ni sam prazan grob. Jedino živi susret sa živim Kristom vrijedi. Kako dobri Papa Franjo izravno reče na prvoj misi s kardinalskim kolegijem – sve mi možemo imati, i titule i sustav i sredstva i propise, ali ono što je bitno jest da budemo učenici Kristovi.

Zato na Uskrs otkrivamo kako se  Euharistija nije nimalo udaljila od prvotnoga značenja. I danas je to Pasha – proslava spasenja koje je Bog za nas u povijesti izveo, uprisutnjenje onoga što je Bog kao Spasitelj učinio da nas izvuče iz ropstva: davno u Starom zavjetu iz Kuće ropstva, na početku novoga zavjeta od robovanja grijehu. I danas se Pashalno Janje blaguje. Prije svete pričesti Crkva složno ispovijeda: evo, to je Jaganjac Božji! Njega primamo kao hranu. On je kao Janje na klanje odveden. On je zaklani Jaganjac koji je jedini dostojan otvoriti knjigu života. Pred Kristom – Istinom – stvari postaju kristalno jasne. Nema drugoga imena dana ljudima da bismo se mogli spasiti. Ovaj Uskrs pred ulazak u Europsku Uniju vraća nas na izvorno poslanje koje kao Crkva imamo.

Žestoko krvoproliće u Siriji nastavlja se. Vođa oporbe povukao se. Pa naravno, samo u Kristu moguće je konačno pomirenje među ljudima! Nema te knjige koja može obuhvatiti i nadomjestiti žrtvu Isusovu i njegovu pobjedu koja ne donosi smrt drugima nego patnju posvećuje. Što je silnim zanosom i žarom započelo u Egiptu prije nekoliko godina, vodi evo do novoga plamsanja starih nasilničkih nazora. Mač koji pljačka i ubija nije od Boga. Jedini je spas u Kristu koji zaustavlja Petra i liječi ranjenoga slugu premda ga dolaze uhititi i osuditi. Danas nam je itekako jasno kako i kapitalizam na zapadu i komunizam na istoku do jednakoga rezultata dovode: nekolicina super-bogatih, a najveći dio zajednice u siromaštvu i preteškoj bijedi! Uskrs zahtijeva od nas veliko obraćenje. Uskrs nas upozorava da se oslobodimo i budno čuvamo svake kvazireligije i suvremene sekte, da ostavimo iluzije o društvenim nacrtima kojima je pravednost samo u riječima i ne mogu pružiti boljitka. Stvari su davno zacrtane: krađa je grijeh, laž je grijeh, robovlasništvo je zabranjeno. Papa Franjo dobro reče prije tjedan dana na Cvjetnicu: pohlepa za novcem i idolatrija novca ne donose ploda, besmislene su i ne vode nikamo. Samo iskren zaziv Bogu za oproštenje i svesrdno nasljedovanje Kristova puta vode u život.

Uskrs u Godini vjere prigoda je da se smjerno približimo Kristovu srcu i poput Ivana naslonimo se na svete grudi. Tako ćemo biti kadri povjerovati kad uđemo u grob.

p. Niko Bilić, SJ

Poznaje svoje

4. vazmena nedjelja (god B)            poslušajte! (audio) 

Nedjelja Dobroga Pastira – svjetski dan molitve za duhovna zvanja

Na 4. vazmenu nedjelju, nedjelju Dobroga pastira, došao nam je dan duhovnih zvanja ili točnije dan molitve za duhovna zvanja. Naš Sveti Otac, papa Benedikt XVI., današnji namjesnika Isusa, Dobroga pastira, i nasljednik Petrov, upućuje nam usrdan poziv. Zove nas da zaufano sklopimo ruke. Molimo, po Kristovoj zapovijedi; molimo da dobrostivi vlasnik i gospodar, kojemu je stalo i nije mu svejedno, pošalje radnika u žetvu svoju (Mt 9,38)! U svijetu koji se dobrim dijelom guši u ekonomskoj krizi opet se nudi lažna vizija kako je u bogatstvu rješenje i kako nema pod suncem drugoga doli profita po čemu se možemo spasiti. Stoga smo danas još osjetljiviji na duhovno zvanje i na darove Duha.

Dok se u suvremenu društvu sugerira neko izjednačavanje raznih religija i njihovih vjerskih službenika, s posebnim žarom srca mislimo na tolike svećenike i časne sestre, na fratre i patre koji su životom i dobrotom jasan znak gdje Božja ljubav jest, a gdje su samo ljudska lukavost, hladna želja za osvajanjem i muklo podjarmljivanje. Pred Kristom, Dobrim pastirom, jasno nam je: neki pokret, koliko god organiziran i raširen, ako u jezgri nema ljubavi Božje, ne može se nazivati religijom. Gospodin poznaje svoje. Pred njim, Dobrim pastirom, jasno nam je: Veliki projekt zajedništva u Europskoj uniji ima budućnost samo ako s poštovanjem prepozna istinsku vrijednost duhovnih zvanja. Otpočetka Gospodin Isus opominje: čuvajte se lažnih proroka, zamaskirani su ovčjim odjelom, ali ostaju vuci grabežljivi (Mt 7,15). Stoga iz dna duše danas molimo: Bože, podari nam dobrih pastira!

Koliko put vam se dogodilo da susretnete nekoga tko vas želi dobiti na prijevaru, iskoristiti za svoje poslove i nacrte. Složit će vam priču da vas pridobije. Hini i smješka se, a napada i bode u srce. Gura svoje, traži za sebe. To je logika vuka o kojem Isus govori u Evanđelju. O takvima Isus zbori, kad kaže apostolima da ih šalje među vukove (Mt 10,16). Suprotnost je Kristovoj slici ovaj izopačen stijeg vuka koji grabi plijen i razgoni ovce (Iv 10,12). A pod uskrsnim stijegom, dok se slavno vijori, Sin je Božji koji sama sebe oplijeni (usp. Fil 2,7) i okuplja svoje, s čežnjom gleda na jedno stado (Iv 10,16), a ne samo na sebe. Isus je jasan: on svoju vlastitu dušu (ψυχη, nefeš ) daje svojima, svu svoju životnu silu i životnu čežnju polaže za svoje (Iv 10,11.15.17). Sve bogatstvo svojega unutarnjega života postavlja kao zaštitu ponad svojega stada, kao plašt koji štiti. To je najveća ljubav: život daje prijateljima (Usp. Iv 15,13).

U naše je vrijeme vrlo moderno krivicu svaliti na drugoga, razgolititi i ocrniti, sotonizirati; raskomadati i rastrgati život drugome, a ne život dati. Opet i opet nasjedamo i zaboravljamo kako se u svakome od nas skutrio vuk grabežljivac i vreba. A Gospodin poznaje svoje. Gdje nam se ukaže zgoda, volimo iskoristiti, uzeti drugome za sebe. Čovjek nosi u sebi zlu sklonost za izrabljivanjem bližnjega: poseže za njegovim osjećajima, mislima, za tijelom, a najčešće i posve otvoreno gleda kako će izmamiti novac. Svi smo danas prozvani! Zato se traži ozbiljno i temeljito obraćenje, nasljedovanje Isusova primjera. On je posve drugačiji. Svu svoju žudnju on okreće u drugom smjeru: ne prema sebi samome, nego polaže je za svoje. Ne smjera na svoj probitak, nego se daje za nas. Zato treba ići na nedjeljnu misu: da se liječimo od svoje sebičnosti, da se hranimo Božjom ljubavlju, Kristovom snagom.

Kao i u toliko drugih slučajeva, Gospodin svoje riječi o dobrom pastiru vlastitim primjerom potvrđuje i daje im vjerodostojnost. U čas kad su došli s mačevima i toljagama, nije on pobjegao i ostavio svoje apostole, nego jasno traži: "Pustite njih!" (Iv 18,8), a sebe sama neskriveno predaje. "Ja sam", veli (Iv 18,5). Njega traže. Potom – čusmo prije dva tjedna na Bijelu nedjelju – iznova pokazuje da je Dobri pastir. Ostale apostole ostavlja po strani i odmah nakon pozdrava sav se posvećuje Tomi (Iv 20,27). Liječi ranu njegove nevjere, spašava ga iz trnovita guštika sumnje. Vraća izgubljenu ovcu. Gospodin poznaje svoje.

Duhovno zvanje i svekolika kršćanska vjera počivaju na iskustvu bliskoga poznavanja. Na dan Uskrsa jasno je Isus vidio da pred njim stoji Marija Magdalena, pa ju je imenom pozvao (Iv 20,16). Prepoznata i sama prepoznaje. "Poznajem svoje i oni mene poznaju" – govori Gospodin (Iv 10,14). Slično se zacijelo svaki svećenik, svaki redovnik i redovnica mogu prisjetiti iskustva kad je Bog progovorio baš njima i tako započeo svetu povijest duhovnoga zvanja. Moglo je to biti vrlo prodorno i naglo; najčešće je ipak tiho, nenametljivo, skrovito i tijekom dužega vremena. A uvijek – kako postojano svjedoči Crkva na svom prokušanom povijesnom putu – uvijek se klica zvanja njeguje i razvija u obitelji. Stoga je molitva za duhovna zvanja uvelike molitva za zdrave obitelji, što je u današnjim čudnim nacrtima zamračene zapadne civilizacije, koja se u betonu i staklu gradova uporno odvaja od prirode i normalnoga zajedništva, osobito potrebno.

Prema biblijskim svjedočanstvima Gospodin Isus utjelovljuje i ispunja Božja djela najavljena u Starom zavjetu. Koja je to utjeha čuti odlučne Kristove riječi: On je Dobri pastir! On, sam Gospodin, ispunja drevno proroštvo kojim je Bog obećao da će preuzeti službu jer se oni zato zaduženi iznevjeriše (Ez 34,11). Počeše napasati sami sebe, umjesto da napasaju stado njegovo (Ez 34,2.8.10). Nisu ispunjavali svoju zadaću, zato sam Gospodin mora doći. I, evo, dolazi u svojoj božanskoj logici, dolazi izvršiti i nadoknaditi ono u čemu su ljudski pastiri zakazali i iznevjerili se. Na Dan Dobroga pastira psalam u kojemu molimo: "njegov smo narod i ovce paše njegove" ima svoju punu vrijednost (Ps 100,3; usp. 95,7). Pred Isusom jasno je što znače drevne riječi: "Gospodin je pastir moj" (Ps 23,1)! Nije to samo pjesnička slika.

"Moj glas slušaju" – govori Gospodin (Iv 10,16). Ljubav i prijateljstvo žive od dragocjenih trenutaka kad slušamo što nam bližnji ima reći. Vrijedno je dopustiti mu da, kako se to kaže, izrekne sama sebe, tj. da iznese i podijeli što u duši nosi. Za to treba uzeti vremena, na to se treba odvažiti. Hrabrost i snaga potrebna je za pristupanje i ulazak u blizinu drugoga. Štoviše samo onaj tko zna uživati u glasu svoje drage, odnosno svoga dragoga, učinit će bitan korak koji vodi prema zajedništvu. Znano je iskustvo: ako nam je netko na srcu, ako smo povezani, po glasu već znamo kako mu je. Dovoljno je da poslušamo kako govori i već je jasno. Na takvu blizinu i ljubav danas smo opet pozvani! Kao što je Isus povezan s Ocem, tako nas prima da mi budemo povezani s njime. Crkva kao dragocjenost čuva sakrament ispovijedi gdje mogu pred Bogom otvoriti svoju savjest, bez pretvaranja, i onda u riječima svećenika mogu opet čuti Božji glas, čuti kako Gospodin poznaje svoje.

Isus je izravno imenom i prezimenom pozvao Petra (Iv 21,15) i triput ga pitao o njegovoj ljubavi (r. 15–17). Triput mu je ponovio zapovijed kojom mu povjerava svoju vlastitu službu dobroga pastira. Pasi, Petre, moje male janjce! Čuvaj moje ovce! Budi im pastir. Budi kao ja (usp. Iv 21,16.17)! Bijaše to uspješna pouka koja se duboko zasjekla u Petrovu dušu. Sam je osjetio, pa svjedoči "ni u kome drugome nema spasenja" (Dj 4,12). Dok je slušao po jedno pitanje i jednu zapovijed za svako svoje zatajenje, iskusio je po kome se može spasiti. Plodno je Isus odgojio nasljednika. Čujemo u Djelima apostolskim (4,8–12): sada je Petar pun Duha sada on donosi zdravlje bolesnomu, baš kao što je to Gospodin činio. Sada on više ne skriva svoju povezanost s Kristom, više nije u strahu zatvoren u dvorani, više ne trči prema praznomu grobu, nego odvažno govori i poučava.

U dragocjenim danima poslije Uskrsa, koji su najvažnije vrijeme za kršćansku vjeru, dobro je iz Evanđelja poslušati riječi kojima Isus posve otvoreno unaprijed govori o svome uskrsnuću. Ovih četrdeset dana, kada je Isus već proslavljen, već u slavi Očevoj, a ipak brojnim dokazima pokazuje svojima da je živ, prevažni su (usp. Dj 1,3). Sada je čas da razumijemo o čemu je riječ: Sam od sebe polaže život. Vlast ima položiti ga, vlast ima opet uzeti ga. To je zapovijed Očeva koju vjerno izvršava (Iv 10,18). Očeva je ljubav to što polaže svoj život zato da ga opet uzme (r. 17). Božanska ljubav u njemu tolika je da može ne samo umrijeti nego i uskrsnuti. To ponovno uzimanje položena života svrha je na koju smjera Božja ljubav. To su učenici tijekom četrdeset dana osjećali i gledali. To je sila koja okuplja živu Crkvu oko oltara i danas!

Treća uskrsna nedjelja (Lk 24,36-49)

Koja je radost zagledati se u lik Krista Uskrsloga koji govori »Mir vama!« Mi, nevrijedni grješnici, kao da već gledamo na sretno smirenje i konačan cilj.

Iz iskustva nam je poznato: Tko je pritisnut vlastitom nevjernošću, tko je promašio i pogrješnim putom pošao, puno lakše i brže osjeća strah. Lako se bojimo, sumnjamo, nesigurni smo. Nije li tako i s apostolima kad u dvorani uvečer uskrsnoga dana, još uvijek pritisnuti, zatvoreni, sjede unatoč čudesnim vijestima koje već kruže. Boli ih i pritišće iznutra ne samo kalvarijska tragedija s Učiteljem, nego jednakom mjerom, pa još i više u njihovu doživljaju, ljuta rana vlastite nevjernosti. Petar se zaklinjao da će ostati uz Učitelja (Mt 26,33). Svi su slično govorili – piše evanđelje (Mt 26,35). Petar ga je zatajio. Triput. Svi su se razbježali u strahu za vlastiti život – svjedoči evanđelje (Mt 26,56). Strah – taj čudan svat neugodnih navika ima duboke korijene i ne javlja se tek kad uskrsnuli Gospodin iznenada dolazi.

Iskustvo vlastite slabosti, slomljenost zbog grijeha, nemir, neodržana riječ i razočaranje nad samim sobom – sve je to pritisnulo dušu i guši je. U čudesnom doživljaju uskrsne večeri, koji bitno obilježava i već sadrži prve početke Crkve, uskrsli Gospodin postupa božanski čudesno. Dopustit će da rane na njegovim rukama i nogama zasjaje baš pred strahom, nemirom i dvojbama u srcu učenika. Dohvaća ih upravo ondje gdje su najviše ranjeni i izmučeni, u njihovoj dubinskoj krizi i krajnjem stresu, u onome što ih najviše muči. S njima je u neugodnoj mješavini osjećaja koji se komešaju i smućuju: u strahu i radosti, čuđenju i sumnji.

Njegove riječi, božanske su riječi koje donose mir. Pruža ima sveto pomirenje i oproštenje koje im je toliko potrebno. Lijek je to za njihovu zgroženost, nerazumijevanje i izgubljen orijentir. Crkva s ljubavlju čuva tu dragocjenost Božjega oproštenja u sakramentu ispovijedi! Otpuštenje grijeha o kojem govori uskrsli Isus dolazi i danas svim narodima, počevši od Jeruzalema  (Lk 24,47) pa sve do Hrvatske u 21. stoljeću.

Istina, Kristov dolazak ne budi uvijek ljupku blaženost, nije uvijek šapat blagoga lahora i tih, pobožan, mio korak Duha Svetoga koji nježno grli dušu. Evo Uskrsli dođe, opisuje Evanđelje, a njih obuze panika, strah im do kostiju (Lk 24,37). Bilo je tako i one noći kad su na lađi uspješno svladavali valove i protivan vjetar. I nisu od toga kriknuli, nego kada se oko dva-tri sata prije svanuća pojavio Učitelj, hodeći po moru (Mt 14,26). Sada, u dragocjenoj pouskrsnoj četrdesetodnevnici, jasno je da onaj neobičan, istinski čudesan događaj otprije, koji nadilazi uobičajene fizikalne zakone, bijaše slika i pedagoški potez koji je pripravio ovo što se sada zbiva. Gospodin dolazi, živ! Sada će postati jasno da je i čudesna hrana za mnoštvo bila slika i najava nove prisutnosti uskrsloga Gospodina. Pravo čudo, kad je prelazeći zakone prirode, Gospodin onih nekoliko kruhova umnožio da nahrani mnoge, kolikogod fascinantno i poželjno bilo, ipak je samo pouka o zajedničkom blagovanju koje slijedi nakon Isusova uskrsnuća. Sada ih Učitelj podsjeća na ono što im je prije govorio (Lk 24,44). Sada je čas za smireno promatranje. Treba duši vremena da uđe u otajstvo.

Uskrsli Isus u tijelu dolazi – proslavljenom, ljudskom. Mogu ga opipati, mogu vidjeti kako jede. Gospodin ih želi dovesti do toga da budu full-vjernici, rekli bismo modernim jezikom. Daje im da budu očevici, kako bi onda mogli biti svjedoci.

Koliko je uspješna Kristova uskrsna pedagogija izvrsno je vidljivo u djelovanju apostola Petra koje opisuju Djela apostolska. Nije on više zatvoren, u strahu nego se usudi otvoreno i odvažno govoriti o Učitelju.Svjedok je Kristove sudbine, baš kao što je Gospodin odredio. Štoviše, toliko je Petar sada hrabar da je kadar konfrontirati slušatelje s njihovim djelima (Dj 3,14) - noseći očito spomen na  svoju izdaju i primljeno oproštenje. Podsjeća napokon na riječi svetopisamskih proroka (Dj 3,18), dokazujući tako da Isusova škola vrijedi kad im je otvorio pamet da razumiju Pisma.